Sve što stvarno trebate znati o gastronomiji
Monte Carlo je poznat po Formuli 1, ali prava špica sezone u principatu nije Velika nagrada Monaka već doček Nove godine. Monako u ljetnim danima posjećujem godinama, a ove godine sam prvi put tamo odlučila dočekati Novu godinu. Budući da nismo imali puno slobodnog vremena, ograničili smo boravak na četiri dana. Iz Zagreba ni ljeti, a kamoli u zimskim danima, nema direktnog leta do Nice, pa smo na put odlučili ići automobilom . Izračunali smo da bi nam put s avionom presjedanjima i s autom trajao približno jednako.
Krenuli smo iz Rijeke i uz dva vrlo kratka stajanja u Monte Carlo stigli za osam sati. Znajući koliki je za Novu godinu pritisak na ikonografske monegaške hotele poput Hotela de Paris i Hermitagea, sve smo rezervirali nekoliko mjeseci ranije. Ne samo hotele i restorane već sve, uključujući i mjesta u barovima i kafićima.
Lokalci su nam rekli da im se čini kao je ove godine u Monte Carlo za Advent došlo više ljudi nego ranije, ali da su hoteli i prazniji. Što nije baš točno, jer smo se smo se još u rujnu jedva izborili za mjesta ne nekima u najtraženijih lokala. Apsolutno najtraženiji za novogodišnji doček bio je monegaški Amazonico, jedan od trenutno najvrućih gastrotainment lanaca na svijetu, s golemim adutom jedne od najboljih terasa u Monte Carlu, s pogledom na Hotel de Paris i Casino.
Prije prve večere u Monte Carlu, koju smo rezervirali u Ciprianiju, izišli smo u Cafe de Paris. Jedan od najpoznatijih monegaških restorana neobjašnjivo nije instalirao grijalice na terasi iako u Monte Carlu nij bilo baš toplo, razlika u temperaturi u sali i na terasi bila je značajna. Cafe de Paris kao restoran radi samo u sali. Na terasi poslužuju pića i grickalice. Dvije čaše vina i dva koktela platili smo oko 90 eura. Smrznuti, uputili smo se u Cipriani na drugi seating od pola jedanaest. Očekivali smo živu atmosferu tipičnu za takve restorane u kasnijim satima, ali došli smo u prilično mrtav restoran, u kojem je unatoč špici sezone bilo nekoliko praznih stolova.
Kao pozdrav iz kuhinje dobili smo Ciprianijev kruh i grisine koji se peku u restorani, s nekoliko kockica parmezana i pohanim tikvicama. Jeli smo uglavnom tjestenine, domaće raviole od ricotte i špinata u umaku alla Guardi, bucatine cacio e pepe, domaću tjesteninu u pesto umaku…večeru … i večeru za troje s bocom solidnog francuskog sauvignon blanca platili 210 eura. Umorni od puta, preskočili smo noćni provod. Idući dan počeli smo u slastičarnici slavnog francuskog slastičara Cedrica Groleta u Hotelu de Paris. Groletu su tih dana baš bili opljačkali novu čokoladarnicu u Parizu. Lopovi su odnijeli sef s 20 tisuća eura prometa od božićne prodaje. Nisu uzeli nijednu čokoladu.
I mjesto u Groletovoj slastičarnici morali smo rezervirati dosta unaprijed. Kad idete kod Cedrica Groleta očekujete prije svega fenomenalne male deserte, neku vrstu degustacije. Ali otišli smo praznih ruku. Već do 14:30 kad smo došli, 70 posto menija već je bilo rasprodano, a red za kolače za van protezao se kroz pola terase. Odlučili smo ostati pozitivni i zapamtiti da smo barem uživali u jednoj od najljepših terasa u Monte Carlu. Koja je, za razliku od one prošle noći koja se nalazi u sklopu istog hotela, imala grijalice, koje servis spremno podešava za svaki stol po želji.
Na terasi je bilo toliko ugodno da smo mogli satima sjediti tamo, a nismo ni imali izbora jer unutarnj prostor bio je krcat. Činilo nam se pretjerano revno toliko unaprijed rezervirati mjesto u slatičarnici i to za banalan termin u pola tri popodne, ali pokazalo se odličnom odlukom. Kad smo idući dan pokušali ući kod Cedrica Groleta bez rezervacije, vratili su nas s ulaza iako je terasa bila prazna. Poruka je bila jasna: Reservations Only. Tri čaše vina i kolač kod najslavnijeg slatičara na svijetu platili smo 90 eura.
U Baru Américain ,mom omiljenom mjestu u Monte Carlu, stražnja terasa bila je zatvorena, ali u baru je vladala živa atmosfera. Čašu vina i dva koktela ponovo smo platili oko 90 eura. Umorni od hrane i pića, nismo probali ništa iz ulične adventske ponude, koja nije bitno drukčija od one u drugim europskim gradovima. Cijene su nešto više, ali ne dramatično. U Monte Carlu nismo vidjeli puno ljudi na kućicama, možda i zato što je Monaco City imao veću adventsku ponudu i trg s kućicama, pa je više ljudi išlo tamo.
Nakon što smo se zagrijali u Baru Américain, čekala nas je večera u restoranu Sass u drugom seatingu. Na toploj terasi naručili smo dvije porcije krumpira s crnim tartufom, tjesteninu i rižoto s ribanim tartufom i još jedan rižoto s povrćem uz bocu Chablisa, sve za 250 eura. Nakon večere zatražili smo stol u Sassovom klupskom prostoru. Cijene vina i žestokih pića nisu bitno više od onih u hrvatskim noćnim klubovima. Vina su skupa, standarna marža je 300 do 400 posto, a na karti nema vina jeftinijeg od 70 eura. U Sassu smo ostali do kasno u noć, bili smo raspoloženi i za dalje, ali dan uoči novogodišnjeg dočeka dva najpopularnije kluba Twiga i Jimmyz nisu radili u sitne sate.
Nije nam preostalo ništa nego da odemo spavati i odmoriti se za doček Nove godine. Na staru godinu smo se, naravno i tradicionalno, razjurili po dućanima jedinog shopping centra u Monte Carlu, onoga u sklopu hotela Metropole.
Metropole je jedini hotel s 5 zvjezdica u Monte Carlu koji nije dio nekog velikog svjetskog luksuznog lanca. U shoppingu smo održali nekoliko usputnih zdravica pa doček ipak nismo dočekali odmorno. Hodajući po gradu između dva i šest popodne, nemoguće je pronaći mjesto u ijednom lokalu. Ne zbog gužve, već zato što je većina zatvorena ili traže rezervacije i za jedno piće. Prepuni su bili i svi hotelski lobiji. Uspjeli smo naći tek neki irski pub pored zatvorenog Robuchonova restorana, gdje smo na brzinu pojeli pinsu s debelo rezanim bezokusnim mariniranim tartufima, s dvije čaše vina i koktelom, za 80 eura. Loše, ali održalo nam je energiju do novogodišnjeg dočeka u Amazonicu, koji ćemo dugo pamtiti. Izvještaj s dočeka možete pročitati OVDJE.
Nakon spektakularne novogodišnje noći u Amazonicu prijatelji su nas čekali u salonu Sass Cafea. Tamo je pak provod bio toliko dobar da smo ostali do jutra. Sass je, kao i Amazonico, doček Nove godine prodavao za 650 eura po osobi s večerom, ali za kasnije ulaske nisu uvjetovali minimalnu potrošnju. Noć smo završili u već polupraznom Jimmyzu gdje je za DJ pultom bio GORDO. Inače, Jimmyz je za Novu godinu prodavao stolove samo grupama od osam ljudi ili više. za početnu cijenu od 2500 eura. Za najskuplji stol u Jimmyzu za ovogodišnji doček trebalo je iskrcati najmanje 5000 eura, dok se DJ booth pozicija prodaval samo na upit, nije bila u redovnoj ponudi.
Uz Veliku nagradu Monaka, Nova godina je najbolji trenutak za posjetu Monte Carlu. Ikonografski hoteli i klubovi, Michelinovi restorani, provod i nadasve sigurnost posebno dizajnirana za bogate goste, svakog prosinca na mali prostor privlači najjače svjetske potrošače. Nakon 72 sata u Monte Carlu, otišli smo još zadovoljniji odlukom da upravo tamo dočekamo Novu godinu. I spremni smo ovo ponoviti bez obzira na cijene. Hotel de Paris i Hermitage nudili su gala pakete po cijenama i do 2000 eura po osobi, u većini slučajeva cijene u pet zvjezdica u Monte Carlu su slične onima u Parizu i Londonu.
Prednost Monte Carla, uz more i njegov jedinstveni glamur jer u tome što je organiziran kao mali mikrokozmos u kojem sve brzo možete i obići i vidjeti, promet je jednostavan a sva relevantna mjesta nalaze se unutar dva kilometra i ako vas taksi izda svugdje možete doći pješice. Jedino što Monte Carlo ne nudi su aranžmani po povoljnim cijenama, ali stotine ljudi svejedno su se izvrsno provele na prekrasnom glavnom trgu, bez rezervacija i visokih granica minimalne potrošnje.
Dev & Hosting Plavi Pixel © 2023. Kult Plave Kamenice. All rights reserved.
