Sve što stvarno trebate znati o gastronomiji
Još od vremena kada su Slovenci kodirali Kanal A taman na početku nekog američkog filma kojeg se u ta doba moglo pogledati samo kod njih, a što je, evo, zbilja najslovenskija stvar koja se može napraviti, nisam baš sklon nekim pretjeranim hvalospjevima prema našim susjedima.
Nervirali su me, jasno, i s onim pregledavanjem guma na graničnom prijelazu prema Dobovi, Piranskim zaljevom, gužvama na granicama za vrijeme turističke sezone kojima su našim gostima nastojali otežati i ogaditi dolazak na Jadran, ali i skupim vinjetama koje su pokušali progurati da je šest mjeseci najmanje vremensko razdoblje na koje se mogu kupiti.
APP je bila njihova ideja – ako prođe, prođe… ali, evo, nije prošlo. EU ih je tim povodom udarila po prstima i oni su se brzo povukli kao da se ništa nije dogodilo.
O tome kako su nam produžili ulazak u EU, ali i Primožu Glihi koji je Hrvatskoj dao tri komada na Poljudu te tako skoro spriječio odlazak na ono slavno SP ‘98. da ni ne govorim…
Nije dakle da samo nisam bio sklon nekim pretjeranim hvalospjevima prema njima, već tu nije ni bilo previše stvari koje bi se moglo na taj način opjevati.
Kada međutim naiđem na nešto slovensko što je zbilja vrijedno pohvale, kao što je, evo, slučaj s Gostilnom Ančka u kojoj sam neki dan bio na ručku s još desetak ljudi, onda to ne mogu, niti želim ignorirati.
Već prilikom prve žlice njihove juhe od gljiva, takozvane gobove juhe, svojevrsni specijalitet kuće, zaboravio sam i na Kanal A, Joška Jorasa i Dobovu. Nije me bilo briga ni za Piran, ni EU. Nisam mario za vinjete, a o granične gužve nisam ni pomislio. Samo sam uživao u fantastičnom okusu te domaće juhe i sjajnom ambijentu u kojemu je konzumiram…
Primož Gliha i hat-trick u Splitu? Ma dajete molim vas. Budite ozbiljni… Ovo je gastronomski portal.
——-
Elem, na preporuku jednog slovenskog odvjetnika i zagrebačkog profesora koji predaje u Deželi, dvojice ljudi dakle vrlo dobro upućenih u stanje na terenu, subotnju posjetu okolici Kranjske gore zaključili smo ručkom u spomenutoj gostionici.
“Mjesto je to…”, rekao je profesor,”za koja gosti žele da se nikada ne promijeni”.
Više od pedeset godina njihov jelovnik ima samo jedan fokus – dodao je fiškal – ponuditi slovenska klasična domaća jela, onakva kakva, s poplavom pizza, ćevapčića, lazanja i panna cotte, nažalost sve više nestaju iz ugostiteljske ponude slovenskog sela.
Bilo je to, ne moram vam ni reć’, upravo ono što smo za ovu priliku tražili pa smo napravili i rezervaciju za deset veoma gladnih i žednih ljudi. Restoran koji se nalazi u Šenčuru te istovremeno posluje i kao hotel s nekoliko ugodno uređenih soba, nudi i prostrano parkiralište ispred samog ulaza. Atmosfera unutar restorana je veoma ugodna, a uređenje u stilu starih slovenskih ali i austrijskih domaćinstava. Na ugodnoj terasi s lijepim pogledom nalazi se desetak prostranih stolova, a usluga je krajnje profesionalna ali ujedno i veoma simpatična. Poslužuju vas jedna gospođa od nekih sedamdesetak godina i njezin, preptostavljam, suprug približno istih godina. Ima tu još nekoliko mlađih ljudi koji pomažu ali sve se vrti oko ovog vremešnog bračnog para koji bi komotno mogli biti i vlasnici cjelokupnog kompleksa sudeći po tome koliko im je bilo stalo da sve funkcionira te da su svi gosti zadovoljni.
Posjet Ančki obično počinje goveđom juhom, domaćom, obilnom, baš kako i treba biti, s griz knedlama, rezancima ili domaćim fritajama. Neki od nas su upravo to naručili dok su oni koji su poput mene željeli nešto obilniji uvod u ručak odabrali juhu od gljiva. Domaći kruh koji poslužuju uz jelo je možda i najbolji koji sam u dugo vremena probao.
Klasik ove gostionice je i teleći gulaš s heljdinim žgancima, ali za predjelo je to možda ipak bilo previše. Dvojica od nas su umjesto juha naručili tartarski biftek koji je bio tako dobar da ga je jelo, barem po jedan zalogaj, i ostalih osam.
Za glavno jelo glavna zvijezda na stolu bio je Ančkin prženi odrezak punjen šunkom i sirom poslužen s pečenim krumpirom, ali nisu pogriješili ni oni koji su se odlučile za biftek u zelenom papru ili klasičnu bečku.
Iako se štrukli sa sirom ili vlascem poslužuju kao prilog mnogim od ovih glavnih jela, oni koji su imali neki drugi prilog morali su ih kušati za desert pa su naručili punjene sa svježim sirom, orasima i čokoladom. Svaki od ta tri odabira bio je dobar, a nisu pogriješili ni oni koji su se odlučili za palačinke koje se poslužuju po tri komada u jednoj porciji.
Sve ostale porcije su, ako nisam do sada spomenuo, također veoma obilne, a cijena svega ovoga za desetak osoba bila je ispod veoma prihvatljivih 600 eura.
Ta cijena uključuje i dvije butelje dobrog slovenskog vina iz vinarije Simčič. Bilo bi tih butelja jasno i više na ovu količinu ljudi, međutim prilikom posluživanja konobar je napravio pogrešku i nije nam rekao da imaju samo dvije te butelje a kada smo namjeravali prijeći na treću i četvrtu nikome nije bilo do promjene. To istovremeno govori o tome koliko nam je to vino dobro odgovaralo uz jelo, ali i da konobari nisu previše griješili kada je ovo jedini prigovor a svi bi trebali znati koliko je zahtjevno poslužiti ovako veliku grupu ljudi dok je i ostatak restorana sasvim popunjen.
Na povratku za Zagreb nije bilo gužvi, gume sada možemo po istim cijenama kupiti i u Hrvatskoj kao u Dobovi, a već smo jako dugo i u EU. Na Svjetskom prvenstvu ‘98. smo ipak bili, skoro dugarali i do finala, a minimalna vinjeta za Sloveniju je sedam dana i iznosi jedva 16 eura.
Ni Kanal A, nota bene, više nema ekskluzivitet na američke blockbustere…
Ostalo je dakle, jako malo prostora za prigovor Sloveniji, a sve ovo što je dobro poput ove gostilne Ančka – shvatio sam naposlijetku i ja – tek je pred nama da otkrijemo te u maniri dobrog susjeda i, evo, javno pohvalimo.
Dev & Hosting Plavi Pixel © 2023. Kult Plave Kamenice. All rights reserved.
