Sve što stvarno trebate znati o gastronomiji
U Dubravkinom putu prvi sam put bila prije dvadesetak godina, u poslovnom. U najživljem sjećanju ostala mi je bajna terasa. Na tu sam se terasu poslije još mnogo puta vraćala. U četvrtak za ručak nije bio najljepši dan za sjedenje vani, pa smo odlučili sjesti unutra. Interijer Dubravkinog puta jednako je lijep i ugodan kao terasa.
Restoran je nedavno prošao manju transformaciju, renovirana rasvjeta. Sad je svjetlo usmjereno na svaki stol, lijepo i diskretno, čime je stvoren iznimno ugodan ambijent za sjedenje. Ručak smo počeli šampanjcem Drappier, koji dosad nismo imali priliku probati. Bio je jako fin.
Slijedili su pozdravi iz kuhinje: panna cotta s brokulom i kolačić s inačicom ajvara. Uz to su posluženi maslac sa sušenom koprivom, focaccia od kiselog tijesta i mliječni brioche. Maslac je bio fenomenalan. Za predjelo smo odabrali tartar od tune u ponzu umaku i rižoto od sipe s carpacciom od škampa.
Rižoto je bio odličan, ali jeli smo i bolju tunu. Glavno jelo sastojalo se od kroketa morskog psa sa čipsom od slanih palačinki, kako nam je konobar objasnio njihove inačice fish and chipsa, i filea svježeg zubaca. Za prilog odabrali smo matovilac s ukiseljenim povrćem.
Morski pas u kroketu bio je očekivano mastan i ukusan. File zubatca, s druge strane, nije ispunio očekivanja. U svakom zalogaju osjećala se lagana zagorenost, koju nam je teško objasniti ili precizno odrediti, ali jednostavno nije bilo dobro. Posebno zato što bi takvo jelo zbog jednostavnosti trebalo biti tehnički besprijekorno. Matovilac je bio ukusan, iako prekiseo. Selekcija sireva je vjerojatno bilo najbolje jelo dana: predivno servirano i kompleksno.
Jela smo pratili buteljom Sancerrea Flores, koji je odlično išao uz ribu. Kasnije smo prešli na crno vino i na preporuku konobara, probali Cuvée de Prestige makedonske vinarije Kamnik. Bilo je odlično.
Ono što nam se manje svidjelo bio je način točenja vina. Vino su nam točili pomoću Coravina, koji je pokazao zašto ga u restoranima i wine barovima sve manje koriste. Prije svega, konobar je imao problema s pumpom, pa nas je točeći vino malo i pošpricao.
Nadalje, vino se zapjenilo pa smo morali čekati nekoliko minuta da se smiri. Generalno, nije djelovalo baš apetitlich. Puno nam se više sviđa standardno točenje i vjerujemo da bismo popili cijelu butelju da nam se vino točilo normalno. Ovako smo kod svakog novog točenja bili anksiozni, pitajući se hoće li nas Coravin pošpricati.
Dubravkin put u četvrtak za ručak je bio gotovo prazan. Osim nas, bila su zauzeta još samo dva stola, što nam je jako žao jer je ambijent za ručak doista predivan. Nadamo se da za večere radi malo bolje.
Servis je bio odličan, konobari vrlo okretni i uslužni. Vinska karta također je jako dobra. Pokušat ćemo ponovno doći na neki ljepši dan, uživati na jednoj od najljepših restoranskih terasa u Zagrebu. Nadamo se da ćemo tada uživati i u malo boljem služenju vina.
Što mi smeta?
Kao redoviti gost restorana koji zaista uživa u svakom aspektu boravka u ugostiteljtskom objektu, s punim poštovanjem prema zahtjevnosti kvalitetnog vođenja profesionalnih restorana, pomalo mi smeta naslov moje kolumne, jer ne želim da se moj doživljaj svede na kritike i šturo navođenje pogrešaka. Banalno bi bilo ograničiti moje osvrte na pronalaske problema u restoranima. Intencija mi je da ukažem, kao gost i platiša, na propuste koji umanjuju moj doživljaj boravka u restoranu.
Dijelom radi posla ali i privatnih afiniteta, mnogo vremena provodim u restoranima. Postali su mi svojevrsni dnevni boravak i mjesto susreta. Teško mi je zamisliti i pronaći mjesto na kojem bih više voljela proživjeti lijepe trenutke s obitelji, prijateljima i poslovnim partnerima od restorana. Restorani su preuzeli primat u našem društvenom životu i zato si dajem za pravo imati određena očekivanja. Ako pritom dodamo aspekt inflacije i trenutnih cijena koje plaćamo, zar je neobično da želim da taj doživljaj bude na razini očekivanog?
U zadnje vrijeme doživljavam upravo suprotno. Pad kvalitete usluge, ponude, higijene i kreativnosti. Potpuno svjesna borbe koju ugostitelji vode s radnom snagom i cijenama, ipak smatram da trebamo stremiti boljemu.
Iz ugla običnog konzumenta i laika, iznosim svoj osvrt u nadi na neću nikoga uvrijediti, već upravo suprotno, pomoći da otkrijemo što to goste smeta, vjerujući da će ugostitelji prepoznati moju ispravnu namjeru.
U fokusu mog osvrta je puno više od same kvalitete hrane, već dojam svakodnevnog korisnika na ponudu vina, uslužnosti konobara, urednosti servisa, pratećih usluga i općenitog iskustva.
“Što mi smeta” je smjer napretka.
Dev & Hosting Plavi Pixel © 2023. Kult Plave Kamenice. All rights reserved.
