Sve što stvarno trebate znati o gastronomiji
Skenderica na Remetama jedan je od najstarijih zagrebačkih restorana: osnovana je prije više od 100 godina. U zadnjih dvadesetak godina Skenderica je bila baš jako loša, pa nije neobično što je propala. Prije godinu dana na vrhu Remeta kraj Studenog brega, Pavlinskog prilaza i valjda najmanjeg lokalnog groblja u Zagrebu, otvorena je obnovljena Skenderica, sa čije velike staklene terase pucaju neki od najljepših pogleda na Zagreb, od remetskih vinograda pa sve do nebodera u istočnom dijelu grada.
Skenderica je koncipirana gastronomski konzervativno, što je logično. Mali meni s ne više od petnaest jela pokušava evocirati staru podsljemensku kuhinju s tek nešto nerustikalnih natruha poput tartar bifteka i patke Wellington. Osim stalnog menija, Skenderica nudi i sezonski jelovnik na kojem su se danas našli rižoto s vrganjima, rižoto s pečenim paprikama i kozjim sirom, biftek s vrganjima i pačji confit s heljdom i crvenim zeljem. Hrana je uglavnom dobra.
Golemo predjelo, okrugla daska s kobasicom, buđolom, slaninom crne slavonske svinje, sirevima Jurkas i solidnim čvarcima dovoljna je za troje a ne za dvoje i jedna je od boljih suhomesnatih plata u Zagrebu. Osobito je ukusan špek od crne slavonske svinje. Biftek s umakom od vrganja bio je precizno pečen, čisti medium rare.
Još je važnije da biftek nije bio prekriven umakom niti je prodinstan u umaku, nego je ispravno serviran na umaku, koji je bio korektan premda nam se čini da su vrganji bili zamrznuti, što je besmisleno u ovo doba godine. Najzanimljivije je da ovo veliko jelo s prvorazrednim mesom košta samo 28 eura, što spada među rekordno niske cijene bifteka u zagrebačkim restoranima. Lungić s vrganjima košta 15 eura, a štrukle osam ili devet.
Patka s mlincima bila je dobra, premda se moglo malo više poraditi na teksturi patkine kože. Kruh se peče u restoranu i nije loš. Vinska karta sastavljena je logično, nije preskupa i sadrži bolja vina iz najvažnijih hrvatskih vinogorja. Osobito nam se dopao Kopljarov Sauvignon, koji se toči na čaše. Izbor pjenušavih vina na čaše nije dobar: za aperitiv su nam donijeli Barunov pjenušac od muškata. Slatka se vina nikad ne toče kao aperitiv.
Konobari su veoma ljubazni i efikasni. Skenderica 1912. najuspješniji je novi restoran u sjevernom dijelu Zagreba uz Wirtshaus na Gračanima. U jednom se trenutku na parkiralištu stvorila tolika gužva da su siroti konobari stalno morali trčati od restorana do parkinga kako bi oslobodili prostor za goste blokirane autima novih gostiju.
Skenderici treba nekoliko profesionalnih dodira. Evo primjera. Prvo, u sezoni koja obiluje vrganjima na meniju bi bilo lijepo imati nekoliko jela koja zaista ističu vrganje, a ne samo rižoto s vrganjima i biftek u umaku od vrganja. Drugo, svaki ozbiljni restoranski meni mora imati najmanje jednu riblju opciju: čuveni Gračanski ribnjak sa zaista izvrsnim pastrvama udaljen je otprilike kilometar i pol zračne linije od Skenderice. Ili manje. Treće, Trenton nije maslinovo ulje koje bi restoran koji uistinu voli kuhati trebao stavljati na stol. Četvrto, za aperitiv se moraju nuditi suhi a ne slatki pjenušci, jer kiselina iz vrlo suhih pjenušaca izaziva apetit pa gosti naručuju više hrane.
Općenito, bilo bi dobro kad bi Skenderica poslala bar jednog svog konobara na sommelierski tečaj. No, uz sve ove zamjerke Skenderica je prilično solidan restoran, koji pruža vrlo dobru vrijednost za novac u idiličnom ladanjskom ambijentu iznad Zagreba.
Remete 168, Zagreb
HRANA +3/5 VINA 3/5 SERVIS +3/5 AMBIJENT +4/5
Dev & Hosting Plavi Pixel © 2023. Kult Plave Kamenice. All rights reserved.
