Sve što stvarno trebate znati o gastronomiji
Jedan od najboljih rođendanskih tuluma na kojem sam bio, onaj je mog prijatelja Dine u legendarnoj Komi na Zvonimirovoj. Mislim da mu je bio osamnaesti… Tox i Ozy su barili istu curu, Igor Cvitanović je naišao u kariranom odijelu poput Nik Praskatona, nije nikog uspio zbariti, a račun od nekih desetak tisuća kuna, bez da je trepnuo okom, platio je profesor Jas za svoga sada, evo, punoljetnog sina.
Ušetao je u Komu pred kraj tuluma lijep poput Alain Delona, popio jedno pićence na šanku sa sinom i njegovim prijateljima, pitao što Igor Cvitanović tu radi i zašto je tako odjeven, te podmirio račun. Nije ni sekundu gnjavio kako to starci u takvim situacijama obično znaju činiti. Ne sjećam se da sam ikada u životu vidio većeg kulera…
Puno se i neiskusno pilo, a ispred smo se, koliko se sjećam, s nekim i malo potukli. Ali i bez da se uspijevam prisjetiti previše detalja, znam da me uz taj rođendan oduvijek veže neki osjećaj da je bio najbolji i da se, jebatga, nešto slično više nikada neće ponoviti.
Kako smo samo bili mladi, jaki, glupi, lijepi… Nismo znali što nas kasnije u životu čeka i da će to biti jedno veliko ništa, a nije nas ni bilo briga. Tox i Ozy su, ponavljam, barili istu curu! I to kakvu… Uf! Viđam je i dalje povremeno, postala je odvjetnica i važno se drži u svom bež baloneru dok prolazi gradom. Ja je pozdravim, kažem bok, a ona jedva da i kimne glavom… Prerasla nas je!
Bilo je, naravno, još dobrih rođendana; za moj šesnaesti u Mambu na Šalati svi smo povraćali one užasne swimming pool koktele, na Andrejevom je Tox dobio šamar od neke plesačice iz Colonije koju možda…khm, khm.. i nije baš on uštipnuo za guzicu, a rođendane koje smo proslavili u Papaji, Saloonu i Sokolu, pa čak i u Akvarijusu u koji smo ulazili s lažnim osobnim iskaznicama iz kućne radionice, da ni ne spominjem. (Nadam se da neće ni nitko drugi…)
Onaj, ipak, koji ću uvijek posebno isticati – pa i na portalu specijaliziranom za gastronomiju – upravo je taj od prije dvadeset godina proslavljen u legendarnoj Komi. Kafiću iz kojeg svatko tko je izlazio tijekom devedesetih godina i ranih dvijetisućitih, ima neku ludu priču ili, evo, samo lijepu uspomenu…
——-
Ja sam se ove svoje priče prisjetio jer sam baš prije neki dan sreo tog Komu. Dobro poznato lice zagrebačkog i hrvatskog nogometa Fabijan Komljenović, bivši igrač Dinama, Rijeke, Zagreba ali i Schalkea, Genka te drugih dobrih klubova, danas je nogometni trener. U takvoj je formi, međutim, da bi ga se lako moglo zamijeniti i za igrača.
Poznat je po otvorenosti, iskrenosti i poštenju, a ujedno i iznimnoj stručnosti. Život je posvetio Dinamu, a zajedno s Bobanom, Prosinečkim, Pavličićem i Soldom bio je najeksponiraniji član jedne od najdarovitijih juniorskih generacija zagrebačkog kluba, one iz sredine 80-tih godina. Dubok pečat utisnuo je u maksimirski klub i kao trener u svim uzrastima Dinamove škole nogometa, u kojoj je selekcionirao i odgojio brojne poznate nogometaše. U dva je navrata bio član stručnog stožera i prvi pomoćnik glavnom treneru seniorske momčadi Dinama. Nema dakle boljeg sugovornika od njega po pitanju najvažnije sporedne stvari na svijetu.
O nogometu ga, međutim, nisam želio ništa pitati iako bi mi znao sve reći. Pogotovo o šansama Dinama u Ligi prvaka. Jedina stvar koja me je zaista zanimala to je status njegovog kafića u Zvonimirovoj.
“Kaj je s Komom?”, pitao sam ga odmah, napominjući da već zbilja dugo nisam tamo bio. Posljednji put, ako se dobro sjećam, nakon diplome jedne prijateljice na obližnjem Ekonomskom fakultetu.
Potvrdio mi je da su mu i dalje glavna klijentela studenti s Ekonomije, ali i nekog privatnog fakulteta koji je otvorio odmah u zgradi do njegove. Onakvih tuluma nažalost, a za koje je znao da se najviše interesiram, više nema. Promijenila su se vremena, objašnjava mi kao da ne znam, ali najavljuje i novu razvojnu fazu caffe bara Koma. Uskoro bi se naime, sve trebalo rušiti, cijela zgrada, a na tom mjestu niknut će sasvim novi kompleks s podzemnim garažama i, jasno, barom u kojem će neke nove generacije stvarati svoje uspomene kao što smo to nekoć mi činili.
Za dvije godine sve bi trebalo biti gotovo, kaže mi, a ja se odmah najavljujem za zakup lokala jer će upravo tada biti četrdeseti rođendan mog prijatelja Dine s početka priče. Teško će biti ponoviti ono što je bilo za njegov osamnaesti, ali svakako će biti zanimljivo nakon toliko godina vratiti se na mjesto zločina. Možda se, eto, u toj novoj Komi i ona djevojka opet pojavi…
Nedugo nakon toga razišao sam se s Komljenovićem koji mi je, onako usput, prepričao par svojih priča s legendarnih tuluma u Komi, a nakon kojih sam shvatio da ona moja i nije baš tako posebna, barem u usporedbi s njegovima, ali je, eto, ipak moja. Svatko ima neku svoju priču iz legendarne Kome, a tako će biti i još mnogo godina nakon što iz nje iznesu i posljednju ciglu…
Dev & Hosting Plavi Pixel © 2023. Kult Plave Kamenice. All rights reserved.
