Sve što stvarno trebate znati o gastronomiji
Kad smo stigli u Ravnu Goru, za vrijeme ručka, cijeli parking pred pansionom i restoranom Bijela Ruža bio je okupiran. Očigledno je da je Bijela Ruža popularna u Gorskom Kotaru.
Velik dio te popularnosti može se pripisati simpatičnom vlasniku ovog obiteljskog restorana. “Radimo već gotovo 60 godina,” rekao nam je Romeo Maravić.
S gospodinom Maravićem smo sjeli nakon ručka, krepke juhe sa vrganjima i njokima s gulašem od divljači. Iz kratkog ali informativnog razgovara može se zaključiti da je Maravić jedan od onih vlasnika o kojima radnici govore u superlativima.
“Pokušavamo i trudimo se ljude platiti najbolje što možemo i dati im normalne radne uvjete. Nekoliko naših konobarica ovdje rade nekoliko desetljeća. Nagradimo ih raznim putovanjima.” U malom mjestu poput Ravne Gore nije posve lako pronaći radnike ni zadržati ih.
Troje Tanzijanaca, Fidea Prosper, Geofrey Nicolas i Hadji Omar u Bijeloj ruži rade skoro su već dvije godine. “Puno putujem kad imam slobodnog vremena. Tako sam bio u Zanzibaru gdje sam jeo u vrlo dobrom restoranu i upoznao se s Geofreyem. Pitao sam konobara poznaje li nekoga tko bi bio voljan doći raditi, i to je bio Geofrey.” U početku je obojicu bilo pomalo strah. “Nisam znao što očekivati i kakvi će biti kao radnici,” govori Romero, a Geofrey odgovara kako je i njega bilo strah.
“Nikad nisam bio izvan svoje zemlje i idem u nepoznatu sredinu. Uvijek se i čuju priče da se strane radnike u zapadnim zemljama izrabljuje. Toga me bilo jako strah.” Za stolom u Bijeloj Ruži razgovaramo s troje stranih radnika, ali Geofrey djeluje kao glasnogovornik. Možda i zato jer najduže živi u Hrvatskoj. Za njim su došli i njegova sestra, Fidea i prijatelj Hadji.
Dvoje prijatelja rade odličan posao u kuhinji, dok sestra brine o čistoći pansiona. Moreno kaže da je trojac marljiv i vrijedan. “U početku nisu znali skoro ništa, iako znaju engleski pa je bilo lakše. Ali, volja je bila tu i želja za napretkom. Brzo su sve pohvatali.”
Pitamo Geofreya kako se snašao u hrvatskoj kuhinji i je li razmišljao o tome da odustane nakon što je već došao. “Prvih mjesec dana je bilo jako teško, došla bi narudžba i ja ne bih znao apsolutno ništa. Ovdje je sve drukčije nego kod nas, naša kuhinja se uglavnom bazira na ribama i školjkama, a ovdje radimo s divljači, mesom, krumpirom. Nisam znao ni što je pomfrit. Sve je to trebalo naučiti.”
Nakon puno rada i truda, Geofrey je uspio savladati osnove i brzo napredovati u kuhnji na čemu zahvaljuje svom šefu i kolegama. “Početak je bio zaista težak, nekoliko puta sam pomislio odustati, ali svima nam je zapravo san doći u stranu zemlju. Kod nas su plaće jako niske. Isprva je bilo čudno priviknuti se na klimu Ravne Gore i ljude. Svi su me čudno gledali kad bih ušao u pub i nešto komentirali, a ja nisam znao što. Sad je sve super i svi su nas prihvatili na najbolji mogući način.”
Pitali smo nevjerojatno simpatični trojac o tome kakve su razlike u kuhinjama dvaju zemalja i jesu li se navikli na hrvatska jela. “Kod nas je sve u začinima. Mi imamo neke od najboljih začina na svijetu koji su jako cijenjeni. Jedemo uglavnom ribe i školjke. Bio sam i na vašoj obali i hrana može biti slična, ali zapravo je ogromna razlika. Kad smo prvi put probali neka lokalna jela nismo znali što bi zapravo trebali misliti. Nije nam to bilo loše, ali niti dobro, jednostavno čudno. Sad samo se navikli. I znamo ih napraviti u kuhinji.”
U slobodno vrijeme putuju po Hrvatskoj koliko stignu. Fidea nam govori da je planinarila po Učki, a Goefrey i Hadji su obišli Delnice, Rijeku i Zagreb. Gospodin Maravić trudi se što više upoznati mlade Afrikance s Hrvatskom pa ponekad idu i u nabavu s njegovim sinom.
Za kraj smo upitali Geofreya je li oduvijek želio biti kuhar, kako je biti kuhar u Zanzibaru i bi li nešto iz svoje zemlje dovesti u Hrvatsku. “Nisam imao strast prema kuhanju kad sam bio mali. Uglavnom su kuhale sestre i majka. Ali kad sam završio srednju školu počeo sam se sve više uključivati u procese za kuhinju. U jednom trenutku sam to zavolio, sasvim iznenada. Čak sam otišao i u školu za kuhara i počeo obilaziti proizvođače kako bih se upoznao s cijelim sustavom. Kod nas zanimanje kuhara nije na nekom glasu, uglavnom to rade ljudi koji nemaju što drugo raditi, pa ako baš moraju kuhaju. Ali ja sam zavolio kuhanje. Trenutno radimo na tome da u potpunosti svladam sve u kuhinji, pa bih zatim volio dovesti nešto iz Tanzanije. Mislim da bi Hrvatima to moglo biti zanimljivo.”
Bijela Ruža je na prvi pogled samo još jedan od restorana u malom mjestu o kojem se ne razmišlja previše. Međutim, ispod površine Bijela Ruža krije jednu od ljepših priča kojima smo mogli svjedočiti ove godine.
Njena se priča temelji na obostranom poštovanju i razumijevanju stranih radnika i vlasnika, što je Hrvatskoj prijekopotrebno. A hrana koju pripremaju mladi Tanzanijci i više je nego dobra, po mnogočemu i bolja nego u drugim sličnim restoranima.
Dev & Hosting Plavi Pixel © 2023. Kult Plave Kamenice. All rights reserved.
