Sve što stvarno trebate znati o gastronomiji
Ovoga se vikenda u Poreču održava jubilarna 30. Vinistra. U povodu tridesetog rođendana Vinistre, najvažnije hrvatske vinske manifestacije, Kult Plave Kamenice razgovarao je s tri dosadašnja predsjednika Vinistre, Ivicom Matoševićem, Nikolom Benvenutijem i Lukom Rossijem. Intervjue objavljujemo zasebno, zbog njihove opsežnosti i iscrpnosti.
Danas, u srijedu 8. svibnja, izlazi razgovor s Ivicom Matoševićem, jednim od ideologa moderne hrvatske vinske industrije, koji je obnašao dužnost predsjednika Vinistre od 2002. do 2014. godine. Sutra izlazi intervju s Nikolom Benvenutijem, a u petak na dan otvaranja 30. Vinistre objavit ćemo razgovor s Lukom Rossijem, aktualnim predsjednikom ove iznimno značajne organizacije. Godine 2002. kad je postao prvi predsjednik Vinistre, dr. Ivica Matošević već je bio jedan od najistaknutijih istarskih vinara.
Zašto i kako ste prihvatili mjesto prvog predsjednika Vinistre?
Trebam odmah reći da sam predsjednik postao 2002, a Vinistra je postojala i prije toga. Udrugu su osnovale županijske vlasti nakon prvih lokalnih izbora, sa željom da se vinogradarima i vinarima stvori platforma za kvalitetniji rad. Godišnja izložba i ocjenjivanje postupno su postali važni na istarskoj društvenoj sceni, najviše kao izložba koja je nastojala objediniti vina uz ostale tipične poljoprivredne proizvode; maslinova ulja, sir, pršut i med. Tadašnji županijski pročelnik za poljoprivredu Milan Antolović koordinirao je te inicijative, dok je najveća tehnička podrška dolazila iz porečkog Instituta za poljoprivredu, od vinarskog stručnjaka Marija Stavera koji je vodio ocjenjivanje i pokojnog Đordana Peršurića, vinogradarskog stručnjaka koji je tada bio na čelu Instituta. Ja sam s doktorata u Italiji došao 1996, počeo proizvoditi prva vina, sudjelovao u tim pionirskim koracima. Bilo je to vrijeme ogromnog entuzijazma i nikakvih para. No, od silne želje polako smo stasali i stjecali priznanja, potom i samopouzdanje u tim godinama na prijelazu milenija, hodali po svijetu i gledali kako to drugi rade, zajednički nastupali i uspješno organizirali vinske promocije. Poticaj da vodim Vinistru u to doba bilo je u jednu ruku svojevrsno priznanje za taj neformalni angažman, a meni je značilo ogromnu čast i povjerenje. Dobiti priliku za građenje moderne slike vinske Istre po uzoru na uspješne vinske regije Europe, ima li nečeg važnijeg?!
S kojim ste se najvažnijim problemima suočavali? Kako ste ih rješavali?
Udrugu je valjalo strukturirati i od početne opće forme pretvoriti u interesno udruženje naših vinara i vinogradara. Nije lako artikulirati i objediniti te želje. Velikom većinom bili su to seljaci odrasli uz težak život, no morali smo svima pokazati da taj život može biti ljepši i lakši od onog kojeg poznaju. Seljak je svugdje, zna se, nepovjerljiv, a moj je posao bio da prenesem šarmantne slike uspješnih vinara svijeta i tu pastoralu nekako prevedem na istarski teren i naš način razmišljanja te da stvorimo jezgru koje će zaigrati drukčiju igru i stvoriti novu vrijednost našim vinima, a time i bolji život. Nukleus od nekoliko naših vinara motivirao je iz godine u godinu nove vinare, izvlačio ih iz krutih tradicionalnih okvira u modernije, ponajprije tehnološki u podrumu, zatim u vinogradu i konačno na tržištu.
Naši su članovi iz godine u godinu sve više vjerovali u viziju Vinistre i to držim našim najvećim postignućem. Operativno, organizirali smo za sve zainteresirane članove i interne radionice strateškog planiranja za udrugu sa stručnjacima od 2004. pa svakih par godina ponovo, pretresali naša razmišljanja i mukotrpno objašnjavali čime bismo se trebali baviti da budemo bolji. Našli smo neki novac od USAID-a, dobili opremu, profesionalizirali tajnika i s tim skromnim sredstvima dizajnirali istarsku priču za vinoljupce – ponajprije Istrijane koji su bili ponosni na nas, pohodili Vinistru poput neke svetkovine a potom i sve ostale Hrvate kojima je naša priča bila nešto novo, neki dašak modernoga u zemlji koja je proživljavala poslijeratne traume.
Sinergija s lokalnim vlastima bila je važna. Nije tada bilo novca, ali su navijali za nas i podržavali nas kako su mogli. U aktivnostima turističkih zajednica agroturizam i vinski podrumi bili su sve češći, a nama su dolazili novinari i pisali o našim vinima. Gosti u podrumu bili su tada rijetki, no nešto se počelo događati. Hrvatska restoranska scena, najprije iz Zagreba a potom i s obale, sve više je tražila novu Istru u svojim vinskim kartama. Državna je poljoprivredna politika bila zaokupljena drugim prioritetima i tu nam je bilo teško bilo što isposlovati, no mislim da je upravo to što nismo imali očekivanja bilo presudno da se okrenemo sebi i ne gubimo vrijeme. Bili smo brži od drugih. Programski, sve smo karte bacili na malvaziju.
Glavna sorta, 60 posto svih naših vinograda, visoka identifikacija s Istrom u trenutku velikog uzleta autohtonih sorti u svijetu. Imali smo sreće da je stilski naša malvazija bila moderno vino, nakon što smo dolaskom novih tehnologija u njoj naglasili eleganciju, lakoću, sočnost i živost. Shvatili smo da je malvazija pravo food friendly vino i odličan izbor za gosta koji nam ljeti dolazi u Istru. Vinistrino ocjenjivanje odrastalo je iz godine u godinu i dobivalo na vjerodostojnosti. Osvojiti medalju značilo je puno.
Što smatrate najvećim postignućem Vinistre u vrijeme vaših mandata?
Načelno, ponosan sam što smo postali najdinamičnija hrvatska vinska regija i što danas istarsko vino vrijedi više. Vjerujem da istarski vinar danas s puno samopouzdanja pokazuje svoj proizvod i od njega živi kvalitetnije. Ponosan sam na zajedništvo koje nas krasi i imidž Vinistre kao uspješne udruge, vjerojatno jedinstvene u ovom dijelu Europe. Mislim da nismo puno griješili u doba moja tri mandata – etablirali smo malvaziju kao prvi sinonim za Istru, ponos našeg poluotoka, otvorili put teranu. Bilo je tu puno aktivnosti, no izdvojio bih neke koji mi se čine posebnima.
Već 2003. na Vinistri smo organizirali degustaciju 33 malvazije Mediterana iz šest različitih zemalja. Zaigrali smo na fantastičnu 700-godišnju povijest malvazije, nekad najslavnijeg vina Mediterana. Te smo godine potakli i organizaciju stručnog simpozija Malvazija Mediterana, koji se od 2005. odvija svake dvije godine u drugoj zemlji.
Dvije godine kasnije 2005. definirali smo standarde kvalitete za istarsku malvaziju i uveli markicu IQ, čime smo jasno rekli što želimo u našim malvazijama. Potom smo se jako potrudili da dobijemo pokroviteljstvo OIV-a, svjetske organizacije za lozu i vino za natjecanje Svijet malvazija/The world of Malvasia i time ugrabili manifestaciju čiji smo domaćini sad već 15 godina. Umjesto glavnog velikog ulaza na svjetsku vinsku pozornicu kroz mainstream sajmove i medije, za što smo biti premali, odabrali smo put kroz neiscrpnu baštinu Mediterana – i čini se pogodili. Posljednjih deset godina komisijom predsjeda Caroline Gilby, Master of Wine, vjerujem danas najveći autoritet za vina iz ovog dijela Europe, što pomaže da budemo iz godine u godinu bolji i da nas lakše prepoznaju na svjetskoj pozornici.
Postavili smo prvi En Primeur malvazija, kušanje na kojem svake veljače u Zagrebu gotovo svi vinari Istre s velikim entuzijazmom pokazuju svoja mlada vina. U mojem smo mandatu uspjeli dizajnirati čašu za istarsku malvaziju sa Riedelom, najvažnijim brendom za vinske čase na svijetu. Upisali smo se na svjetsku mapu vina kao mala regija koja radi fina vina, upravo onako kako smo to sanjali.
Kako danas vidite ulogu Vinistre? Što bi Vinistra trebala raditi sljedećih pet do deset godina?
Vinistra je danas strukturirana i vrlo aktivna udruga kojoj je zadatak prije svega promocija našeg teritorija i naših vina, na dobrobit članstva. Vinistra ima i dokument koji se zove Strategija istarskog vinarstva/vinogradarstva i marketing plan od 2018. do 2030, svojevrsno evanđelje, vrijedan rad koji je na polovici svog puta i koji nam govori što nam je činiti. Vinistra financira aktivnosti danas prvenstveno novcem kojeg vinari izdvajaju na osnovu svake prodane boce. Izvana se to ne vidi, no veliko je to dostignuće njenih članova, ogromna odgovornost i znak povjerenja. Po tome smo jedinstveni u širem okruženju.
Uloga Vinistre kao vodeće udruge u Hrvata naravno da je mnogo šira, jer svojim modelom može pomoći i drugima da se kvalitetnije organiziraju. Vinistra već dugo sudjeluje u unapređenju vinske politike kod nas, u formiranju nacionalnih udruženja, definiranju i brendingu naših regija, kreiranju zakona, mnoštvom svojih inicijativa, no otegotna je okolnost to što smo u mnogim aktivnostima brži od drugih, pa na državnoj razini teško dobivamo primjerenu podršku, što nas ponekad frustrira. Stoga se Vinistra fokusira prvenstveno na područje na kojem vidi mogućnost djelovanja, a to je jačanje kvalitete i vrijednosti naših vina i značaju teritorija na domaćem i međunarodnom tržištu.
Kako ocjenjujete trenutno stanje vinske scene u Istri?
Vina su svake godine sve bolja, letvica standarda se neprestano podiže i to je dobro. Stilistika vina je sve bogatija, brojni mali proizvođači s novim generacijama stupaju na scenu i igraju utakmicu s puno energije i želje. Istra time dobiva na prepoznatljivosti i vrijednosti. Naravno da i ostali oko nas grabe naprijed, a neki koji su bili u zaostatku sad sve brže napreduju, što je pak dobro za cijelo društvo.
No vinograda je sve manje, gubimo bitku pred lukrativnijim i opasnim tržištem nekretnina i neodrživim turizmom. Ljudi bježe iz naše branše jer je teška i nepredvidiva. Posljedično, atak na prostor kod nas je velik, možda i najveći u Hrvatskoj. Sve u svemu mislim da nam je danas najvažnija zaštita i pametno promišljanje naših prirodnih resursa ali i baštine općenito, to jest očuvanje našeg načina života. Održivost je broj jedan, to je pitanje našeg identiteta i autentičnosti, što kroz prizmu vina najslikovitije možemo pojmiti. I zato je naša – Vinistrina manifestacija u Poreču i 30. rođendan ovog vikenda, sa svime što ona govori, svijetla točka i pravi dragulj kojeg treba njegovati, veseliti mu se i navijati za njega.
Dev & Hosting Plavi Pixel © 2023. Kult Plave Kamenice. All rights reserved.
