Tri osmjeha gospođe Zdenke Braun. Sjećanje na vlasnicu kultnog Charlieja…

Na ovu današnju prosvjednu subotu, koju bih inače provodio na zagrebačkoj špici pred prepunim Charliejem, sjetio sam da je prošlo točno tri godine kako je opaka bolest spojila gospođu Zdenku Braun, vlasnicu tog nekoć kultnog kafića, s njezinim voljenim, prije skoro dvadeset godina preminulim suprugom Mirkom i sinom Davorom koji nas je iznenada napustio nešto manje od godinu dana prije nje.

Na ovoj priloženoj fotografiji iz 2019. godine, kraj mene možete vidjeti gospođu Zdenku kako se sretno smije dok pozira s itekako zasluženom Plaketom koju joj je Udruženje ugostitelja dodijelilo za najbolji ugostiteljski objekt u Zagrebu.

Isti dan bio joj je i rođendan, nisam pitao koji jer se to takvu damu ne pita, niti je u njenom konkretnom slučaju bilo važno jer je duhom uvijek bila mlada, potvrdit će vam to svatko tko je popio barem jedno piće za njezinim stolom, ali sada nažalost znam da je, eto, bio posljednji koji je dočekala s osmjehom na licu.

Dvije tisuće i dvadeseta godina, koja je za sve bila teška, njoj je bez ikakve sumnje bila najteža.

Na petak 13. u mjesecu ožujku, samo koji dan prije nego što će odlukom Vlade RH doći do zatvaranja svih ugostiteljskih objekata pa tako i tog njezinog, najlegendarnijeg u Zagrebu, prestalo je kucati veliko srce njezina sina jedinca Davora. Bilo mu je tek 57 godina.

Nedugo nakon toga Zagreb je zadesio snažan potres, globalna pandemija i odluke vezane za suzbijanje iste držale su kafiće dugo zatvorene, a gospođa Braun – sukladno svim preporukama ali i vlastitom raspoloženju – rijetko je napuštala svoj stan. Povremeno bi se, istina, čuli telefonom, ali osim onog kurtoaznog: “dobro sam”, “pozdravi svoje” i “Bog daj!”, nije joj bilo do previše priče.

Nakon ljeta kada je sve to s virusom malo popustilo, barem nam se svima tako činilo, opet smo se našli na našem omiljenom okupljalištu u Gajevoj ulici na kućnom broju 4, ali osmijeh na njenom licu više se, jebatga, nije pojavljivao ni slučajno. “Stalno mislim kako će se sada pojaviti iza ćoška…”, rekla bi mi za Davora u onim rijetkim trenucima kada je glas ne bi napustio na sam spomen njegova imena.

I meni je, moram priznati, bilo jako teško.

Svi su Davora Brauna zvali po njegovom ocu Charlie, ili Charlie mlađi, a ja po njegovoj funkciji koju je obnašao u trenutku našeg prvog susreta, ali i gardu koji mu je tako dobro stajao: “Gazda”.

Prvi put sam ga upoznao prije nekih deset godina kada sam unajmio mali podstanarski stan u zgradi preko puta tog kafića koji je skoro pedeset godina u vlasništvu njegove obitelji, a u kojemu sam, nota bene, vrlo brzo počeo provoditi više vremena nego u samom stanu. I to, najčešće upravo s njim, koji je, eto, po službenoj dužnosti stalno bio tamo…

Satima smo znali sjediti pred ogromnim televizorom na njihovoj prekrasnoj terasi i gledati sve moguće nogometne utakmice; od mlađih uzrasta za koje su nastupali i njegovi klinci, pa sve do onih veteranskih koje bi on vješto pronašao na nekom od mnogobrojnih sportskih kanala na koje je bio pretplaćen.

Tuga je i nakon ovoliko godina još uvijek pregolema da bi se bilo što pametno o njegovu preranom odlasku moglo napisati, a to da će nedostajati ovom gradu koji je time izgubio dio svoje duše i identiteta, nešto je što ionako svi znaju i osjećaju pa nema potrebe da se to posebno spominje. Tome uostalom sve ovo vrijeme i svjedočimo. Ono što bi ipak trebalo spomenuti, a što nikako ne može biti slučajnost, to je da baš u vrijeme kad je diljem planete stao nogomet koji je on toliko volio i pratio, stalo i njegovo srce.

Kao da je, jebem ti život, znalo da dugo vremena neće imati za čime zatitrati i, oko nečega se uzbuditi…

Sjedili bi mi, međutim, i bez tih prijenosa utakmica na njegovoj terasi.  Ili unutra, sasvim svejedno, glavno da smo doma – u Charlieju.

Razgovarali bi o Zagrebu kakav je nekada bio, u vrijeme njegove igračke karijere i Dinamove najveće popularnosti, a kao svjedok i jedan od glavnih aktera tog vremena uvijek bi se tu našao i Ćiro Blažević. Još jedan stalni gost u našem kafiću, a koji nažalost više nije među nama.

Prisjećala bi se njih dvojica tog zlatnog razdoblja Dinamove povijesti prepričavajući pri tome razne anegdote, a ja bih samo sjedio, pio svoju najdražu kavu koju bi mi konobari Ante ili Jura zbrljali, i uživao slušajući povijest jednog grada i njegova kluba iz prve ruke.

Rijetko kada sam se toliko nasmijao kao kada je Davor prepričavao kako ga je Ćiro nakon povratka iz vojske smjestio na klupu u utakmici protiv Hajduka. Davor je, naime, vojsku služio s braćom Vujović, a prije utakmice Ćiro ga je pozvao na stranu da ga u četiri oka upita u kakvoj su formi njih dvojica.

“Šefe…”, rekao mu je Davor sav ushićen znajući da mu prenosi neku važnu informaciju, “tjelovježba bi nam počinjala u sedam ujutro, a njih dvojica bi već od pet trčali krugove oko vojarne!”

Mislio je da će ga Ćiro pohvaliti za tu insajdersku informaciju, moguće čak i nagraditi, ali bio je tada još jako mlad, jedva punoljetan, pa mu ne treba ni zamjerit tu krivu procjenu čovjeka koji će s vremenom zaraditi zvučan nadimak  Trener svih trenera, a kojemu se zbilja može svašta prišiti, mnogi to često i rado čine, osim toga da je bio predvidljiv.

“A tiii?”, upitao ga je Ćiro nekim tankim glasom samo tren prije nego što će ni malo tankim glasom zagrmjeti, “Gdje si ti bio u pet ujutro?”

“Spavao si!”, podviknuo je još jedanput zaključno i poslao ga na klupu za rezerve.

Prije skoro četrdeset godina to je zasigurno naljutilo temperamentnog Davora koji je, među ostalim, bio poznat i po tome da lako plane pogotovo kad zna da je u pravu i da bi po svemu trebao igrati, ali dok je ovo pričao nakon četiri desetljeća, s lica mu nije silazio onaj njegov decentni svima poznati i nevjerojatno zarazni osmijeh.

Uf, kako nam taj osmijeh nedostaje u centru grada. Zagreb jednostavno nije isti bez njega!

Ne treba stoga čuditi da je njegova mama, gospođa Zdenka Braun, bez glasa ostajala svaki put kada bi ga poželjela spomenuti. A to je, ne moram posebno napominjat, bilo stalno… Bez glasa i osmijeha, u takvom smo stanju pili kavu.

——

Onda se, međutim, par mjeseci nakon toga, sasvim neočekivano i bez ikakve najave, dogodilo jedno manje donjogradsko čudo.

Bio je to jedan od onih hladnijih jesenjih dana kada su u Charlieju samo stalni gosti. Nije bilo sunca pa njegova prekrasna terasa i nije bila neka opcija slučajnim prolaznicima, a u šarmantni unutarnji prostor tog najstarijeg zagrebačkog ugostiteljskog objekta nagurali bi se samo oni koji znaju da je unutra, bezbeli, još i bolje. Tu sam bio dakle ja, da stavim odmah magarca na prvo mjesto, pa jedna eminentna zagrebačka odvjetnica, novinarka koju bez njezinog pristanka ne bih imenovao, dva suca tada obližnjeg suda te jedan legendarni stečajni upravitelj koji je više zainteresiran za rezultate svog omiljenog nogometnog kluba nego onih tridesetak poduzeća koja su mu dopala da njima upravlja.

Mrljavila se u tom trenutku valjda već treća kava i čekalo da prođe podne kako bi se moglo prijeći i na nešto konkretnije…(Barem je to kod magarca bio slučaj). 

U kafiću se tada pojavio dobro raspoloženi glumac Emir Hadžihafizbegović, koji i inače tu navrati kad god ga posao dovede u Zagreb, a za njim je u kafić ušetao i Ćiro Blažević koji mu je za poklon donio elegantno Kiton odijelo poznatog talijanskog kreatora Enza D’Orsija.

Odijelo mu je, usput budi rečeno, stajalo kao saliveno, ali još više od te skupocjene kombinacije australske merino vune s drugim kvalitetnim materijalima, Emiru je leglo ime te robne marke.

“Kiton!”, podviknuo je nekoliko puta kroz smijeh.

Napravio je od toga, teško ću vam to uspjeti dočarati jer se moralo tamo biti i vidjeti ga kako to glumi, tako dobru zajebanciju; pravu malu improviziranu monodramu s višestrukim isprobavanjem odijela koja je svoj vrhunac doživjela kada je skupinu srednjoškolaca što se u Charlieju sklonila od kiše koja je u međuvremenu počela padati, upitao da li znaju što je to Kiton, a jedna mlada djevojka – prepoznavši ga valjda kao Samira iz Lud, Zbunjen, Normalan – hrabro rekla da zna.

Kada se, međutim, ustanovilo da nije mislila baš na ovog Kitona, već nekog s kojim se imala zadovoljstvo upoznati na maturalnom putovanju u Španjolskoj, svi okupljeni a među njima i gospođa Braun, doslovno su počeli plakati od smijeha. Ona je, učinilo mi se, tada proživjela pravu katarzu.

Kroz smijeh i suze iz nje je izašlo sve ono što joj se posljednjih mjeseci, a moguće i mnogo duže, još od Mirkova odlaska, nakupljalo u srcu.

Sunce je uslijed tog njezinog osmjeha – da vam još malo pokušam približiti taj trenutak istinske sreće kojemu sam svjedočio – obasjalo taj u unutrašnji prostor Charlieja snažnije i ljepše nego što je to tijekom svih ovih godina učinilo s njihovom terasom.

Kasnije sam često razmišljao o tome zašto je Emir Hadžihafizbegović uopće bio u Zagrebu taj jedan dan. Kazališta uslijed epidemije nisu radila i on se čitavo to vrijeme nije doimao kao da mora negdje drugdje biti, ali s vremenom sam ipak shvatio da je, eto, upravo zbog toga tu i bio. Vječno mu hvala na tome!

Neka viša sila poslala ga je da dođe iz Sarajeva u Zagreb samo kako bi iz gospođe Braun izmamio taj drugi osmjeh koji ću u ovom kratkom prisjećanju na godišnjicu njezine smrti spomenuti, a po kojemu ću je, sasvim sigurno, cijeli život pamtiti!

Treći osmjeh gospođe Zdenke Braun dogodio se na današnji dan prije točno tri godine.

Tada je naime, nakon skoro dvadeset godina, tamo negdje gore, ponovno zagrlila svog supruga Mirka i nakon najdužih jedanaest mjeseci njezina života poljubila sina Davora bez kojega, pokazalo se, nije mogla izdržati niti godinu dana. Duša joj je tada napokon ponovno bila uz one koje je najviše voljela i, za koje je živjela.

Svima nama ostalima, ali i ovom gradu koji bez nje i tog kultnog mjesta kojemu je prije skoro pola stoljeća otvorila vrata, a na kojima ove današnje subote stoji rukom ispisani natpis o građevinskim radovima novog zakupca prostora, neizmjerno nedostaje.

Dev & Hosting Plavi Pixel © 2023. Kult Plave Kamenice. All rights reserved.