Sve što stvarno trebate znati o gastronomiji
“Ostat ću tu do penzije, vlasnica me zamolila da još malo pomognem,” pričao nam je lani jedan od najstarijih zagrebačkih aktivnih konobara, ponosni veteran plemenitog ugostiteljstva.
Taj gospodin jedan je od sasvim rijetkih konobara kojima je restoranski servis vokacija i zadovoljstvo, a ne samo profesija.
Glavni i jedini junak ove melankolične priče radi u restoranu u centru Zagreba, s vrlo dobrom hranom, veoma depresivnim ambijentom i posve nesposobnim kolegama.
Nisu oni loši ni nepristojni, pa ni lijeni, ali naprosto ne znaju mnogo ili ne znaju ništa o svom poslu. Danas smo u tom restoranu naručili nekoliko tipičnih jela s menija koji se dugo nije mijenjao.
Mlada je konobarica zapisala narudžbu, da bi nam za dvije minute prišao konobar gentleman. Koji nas je obavijestio da tih jela trenutno nema. Njegova trostruko mlađa kolegica nije znala čega u kuhinji nema. Ili nam to nije znala reći, jer podjednako loše govori engleski i hrvatski.
Zatim smo malo pažljivije promatrali preostala tri zauzeta stola: stari je konobar neumorno ispravljao greške mlađih kolega, raznosio tanjure, odnosio prazne tanjure, točio vino… Sve to teškim, jako sporim koracima. Jer već godinama ima problema s hodanjem.
Ali je svejedno svakom gostu pristupao s osmjehom, pitao je li hrana ukusna, kako im još može pomoći, preporučivao je što bi bilo zgodno naručiti, pa se još upuštao u pristojni, prijateljski small talk. Usprkos tome što jedva hoda, a cijelo radno vrijeme mora provesti na nogama.
Stari je konobar dugo radio u Esplanadi. Bio je mentor najboljim Esplanadinim konobarima. Sada mirovinu čeka u tričetvrtpraznom restoranu, koji bi bez njega bio potpuno prazan i sasvim bi se raspao.
Konobar gentleman iz podrumskog restorana u središtu Zagreba ponos je svoje profesije. O njemu bi trebalo snimiti ozbiljan dokumentarni film.
Dev & Hosting Plavi Pixel © 2023. Kult Plave Kamenice. All rights reserved.
