Sve što stvarno trebate znati o gastronomiji
“Najšokantnije mi je što je sa mnom razgovarao o tagliatelleima i agnolottima, a u isto vrijeme organizirao pokolj”. Edoardo Raspelli, jedan od najvažnijih talijanskih gastro novinara, ovako je počeo intervju za talijansku agenciju ANSA posvećen njegovom poznanstvu s Federicom Umbertom D’Amatom. Povod je dokumentarac o D’Amatu koji se upravo poičinje prikazivati na Sky televiziji.
Federico Umberto D’Amato krajem 1970-tih je bio utjecajna figura talijanske gastronomije. Obožavatelj i vrsni poznavatelj talijanske kuhinje, utemeljitelj restoranskog vodiča talijanskog lista L’Espresso, prvog sustavnog, rangiranog pregleda talijanske restoranske scene.
D’Amato je organizirao talijansku restoransku kritiku kao profesiju po modernim standardima: uveo je anonimne inspekcije, fokus na kvalitetu sirovina, autentičnost, inovacije i storytelling. Espressov vodič brzo je postao i međunarodna referenca, uz Gault&Millau i Michelin.
D’Amato je pod pseudonimom Federico Godio objavljivao recenzije u listu Il Borghese, poznate po duhovitosti, erudiciji i afirmaciji regionalnih talijanskih kuhinja. D’Amato je uvijek branio narodnu kuhinju i ismijavao pretjerivanje s trendovima i internacionalizacijom restorana. Vina i jaka pića poznavao je jednako dobro kao i hranu. Rizzoli mu je 1984. objavio knjigu pomalo znakovitog naslova Menù e dossier, hibrid memoara, gastronomskih anegdota i eseja, u kojoj D’Amato među ostalim opisuje i svoje gastronomsko prosvjetljenje bouillabaisseom u Marseillesu. Knjiga mu je donijela nadimak Zafferano (šafran, ključni sastojak bouillabaissea) i postala je lektira za talijanske foodieje.
Federico Umberto D’Amato u talijansko je gastronomsko novinarstvo uveo subjektivni, narativni pristup, s tekstovima punima anegdota, razmišljanja i emocija, što je definiralo cijele generacije talijanskih gastro novinara.
D’Amato je, međutim, bio i šef Ureda za tajne poslove talijanskog Ministarstva unutarnjih poslova, jedan od najbližih suradnika Francesca Cossige i mastermind bombaškog napada na glavnom kolodvoru u Bologni u kolovozu 1980. u kojem je ubijeno 85 ljudi a ranjeno više od 200.
Masakr u Bologni, čiji je cilj bila destabilizacija države i sprečavanje Talijanske komunističke partije da se približi vlasti, najveći je teroristički napad u Italiji do danas. U dokumentacu koji je za Hearst Networks Italia režirao Francesco Di Giorgio, D’Amato je prikazan kao špijun gurman misteriozne biografije. Zvuči kao milijun sličnih klišeja o nacistima koji obožavaju balet ili serijskim ubojicama koji plaču pred djelima velikih slikara, ali u D’Amatovu slučaju riječ je o autentičnoj podvojenoj ličnosti s dvije paralelne biografije.
Kao šef Ureda za tajne poslove, D’Amato je značajno utjecao na povijest Italije kroz tajne operacije, špijuniranje istaknutih Talijana i dosijee, radeći u tišini sve dok prije nekoliko godina definitivno nije potvrđena njegova umiješanost u masakr u Bologni.
“Upoznali smo se 1978. godine. Ja sam sa suradnicima bio odgovora za (Espressov) Vodič za Valle d’Aosta, Pijemont, Liguriju, Lombardiju i Sardiniju. Sve ostalo radio je Federico Umberto D’Amato,” ispričao je Raspelli, “Zajedno smo jeli možda dva puta. Naše je poznanstvo bilo površno, ali vidjelo se da je moćan čovjek. U radu s restoranima bio je ozbiljan i autoritativan”.
Raspelli se prisjetio i jednog incidenta. Tri ili četiri godine nakon pokretanja vodiča, snizio je ocjenu poznatom restoranu u Amegliji, u pokrajini La Spezia. Nekoliko dana prije izlaska vodiča stigla mu je obavijest da je njegova recenzija zamijenjena drugom. Raspelli je poslao bijesno pismo uredniku Carlu Caracciolu i kao odgovor dobio – otkaz. Kasnije je doznao da je Angelo Paracucchi, chef čijem je restoranu snizio ocjenu, bio član zloglasne lože P2 kao i Federico Umberto D’Amato.
Talijansko tužiteljstvo je u veljači 2020. zatvoriloo pokolju u Bologni. Francesco D’amate, Umberto Ortolani, Licio Gelli i Mario Tedeschi proglašeni su organizatorima i financijerima napada. Optužbe su potvrđene presudama. Prema istrazi i presudama, D’Amato je bio član lože P2, tajne talijanske masonske lože koja je desetljećima predstavljala tajnu vlast, generirala korupciju na najvišoj razini i izazvala neke od najmračnijih skandala u povijesti Italije.
Ložu P2 činilli su šefovi talijanskih obavještajnih službi, vojni i policijski čelnici, političari na vlasti, medijski moćnici, vatikanski i drugi bankari, industrijalci, mafijaši. D’Amato je bio aktivan u takozvanoj atlantskoj političkoj inicijativi, frakciji lože povezanoj s NATO-ovim strukturama, posebno obavještajnim. Bio je predstavnik talijanskog Ministarstva unutarnjih poslova u NATO-ovom Odboru za sigurnost.
Sud je naveo “precizne i očite dokaze” da su Gelli i D’Amato koristeći infrastrukutur lože P2 sudjelovali u organizaciji i prikrivanju tragova u napadu u Bologni. Izravni izvršitelj bila je skupina neofašista okupljena oko Paola Bellinija (koji je prije par godina zbog toga osuđen na doživotni zatvor.) dok su Gelli, Ortolani, D’Amato i Tedeschi vodili operaciju. D’Amato je bio šef svega. Svi četvorica umrla su prije presuda.
Osim Raspellija, u dokumentarcu o D’Amatu govore povjesničar Giacomo Pacini i poznati restoranski kritičari Enzo Vizzari i Giuseppe Paulo Scotto di Castelbianco poznatiji kao Giacomo A. Dente, novinar Paolo Morando, povjesničarka Giovanna Tosatti, odvjetnik Gabriele Fugo, sudac Nicola Proto i bivši D’Amatov suradnik Claudio Gallo. Dokumentarac Čovjek koji je znao sve (L’Uomo che sapeva tutto) dostupan je na streaming servisu Sky NOW.
Dev & Hosting Plavi Pixel © 2023. Kult Plave Kamenice. All rights reserved.
