Ante Sladić lako vas može kupiti atmosferom. Ali Sladićeva su vina bolja i od ugođaja u njegovoj konobi

Kad smo prije godinu i pol dana prvi put posjetili Antu Sladića u njegovoj obiteljskoj kući u zaseoku Sladići kraj Plastova, jedan od najdarovitijih dalmatinskih vinara kupio nas je šansonama Arsena Dedića: dok smo čekali početak kušanja, u Sladićevoj smo konobi slušali Djevojku iz moga kraja i druge neprolazne Dedićeve balade, s naglaskom na onim lokalnim, šibenskim. U subotu oko dva gospodin Sladić otišao je korak dalje.

U konobi je, naime, bilo izloženo novo izdanje Dalmatinske ampelografije, magnum opusa Stjepana Bulića. Knjiga je napisana 1925., ali je prvi put objavljena tek 1949. jer Bulić nije mogao pronaći izdavača za ovo remek-djelo. Novo izdanje tiskano je nedavno, a Sladić, opravdano, smatra Dalmatinsku ampelografiju Starim zavjetom dalmatinskog vinogradarstva i vinarstva.

Arsenu Dediću ovaj su se put pridružili Jacques Brel, Gilbert Bécaud i Charles Aznavour. U kaminu je gorjela živahna vatra, a Sladićeva je mama opet briljantno kuhala: njena verzija pašticade može se uspoređivati s boljim Zirojevićevim pašticadama, s tim da gospođa Sladić pašticadu ne poslužuje s njokima već s krumpirom i raštikom. Raštika je bila gotovo jednako senzacionalna kao i umak i govedina.

Sladić nas je, dakle, drugi put zaredom šarmirao jedinstvenim ugođajem u svojoj konobi iznad koje živi nekoliko naraštaja njegove obitelji. No, prošle subote vina su bila definitivno superiorna čak i tom eluzivnom ambijentu, koji bi trebao poslužiti kao prototip visokog rustikalnog turizma u zaleđu dalmatinskih gradova.

Prvo smo probali pjenušac napravljen od debita, koji se poslije četiri godine odležavanja pretvorio u iznimno ugodno, živahno, vibrantno i prijateljsko vino. Sladićev pjenušac prije godinu i pol bio je grub, pun rubova. Danas je više nego prihvatljiv.

Slijedio je Debit iz 2025., jedan od najboljih u Hrvatskoj. Na prvi pogled, radi se o jednostavnom vinu s par bazičnih aroma, poput kamilice i citrusa. U stvarnosti, Sladićev Debit iz 2025. raspjevano je, prešarmantno vino koje slanošću, mineralnošću i hrskavošću podsjeća na vrhunski albariño koji nije vidio drvo. Debit nam je bio toliko razigran i privlačan da smo, eto, u jednom trenutku posumnjali i da smo podlegli atmosferi Sladićeve konobe.

Pa smo ga u ponedjeljak probali u Zagrebu; u geometrijskom staklenom ambijentu našeg stana i laboratorija: bio je još razigraniji i veseliji. Sladićev Debit iz 2025. relevantan je kandidat za zlatnu Decanterovu medalju (jedna starija berba već je bila osvojila Decanterovo zlato).

Međutim, Maraština iz 2024. još je malo impresivnija. Radi se o vrlo kompleksnom, kremasto vibrantnom vinu, dio kojega je proveo nešto vremena u francuskom barriqueu. Sladićeva Maraština velika je hrvatska interpretacija ove sjajne talijanske malvazije koja se domestificirala u Dalmaciji prije vrlo mnogo desetljeća. Sladićeva Maraština iz 2024. spada u ona dalmatinska bijela vina koja želimo piti uz jastoge, hlapove i kvarnerske škampe. Kraće macerirana Maraština iz 2023. još je intenzivnija i složenija; riječ je o vinu s krša. Sladić vina s krša opravdano smatra najvišim rangom svog portfolija.

Sedam dana macerirani Debit Oya Noya spada među impresivnije dalmatinske oranže: radi se o glatkom, elegantnom, teksturalno moćnom vinu koje se lako može piti uz plavoperajnu tunu ili teleće kotlete, no mi smo ga probali uz izvrsnu, precizno kuhanu verziju skradinskog rižota s kojom se odlično složio zbog radikalno suhog, taninskog završetka. Rižoto, pa čak i skradinski, traži brutalno suha vina.

Plavina iz 2022. ispod je sadašnje razine Sladićevih vina, zato što se na nosu ali i na okusu osjeti pomalo neugodan utjecaj bačve. Zato je Babić iz 2022. apsolutno senzacionalan. Babić iz 2022. dolazi iz mladog vinograda zasađenog 2020. godine. Prve berbe katkad daju fantastično energična vina, koja se mogu ponoviti tek za sedam ili osam godina. 

Ovaj niskotiražni Babić, kojeg je napunjeno oko tisuću boca, spada među ustinu veličanstvene interpretacije jedne od najplemenitijih hrvatskih crnih sorti: on je moćan, voćan, slastan, naizgled razuzdan a zatim discipliran, elegantan, s veoma intenzivnim bouquetom prepunim crnog i crvenog voća s ponešto dima. Okus traje dulje od minute i odmah traži još jednu čašu. Prvi Sladićev Babić, koji se još ne može kupiti niti ima etiketu, veliki je trijumf jednog od najkomunikativnijih dalmatinskih vinara. Tribidrag iz 2017. lijepi je klasik s umjerenih 13,5 posto alkohola, dok je prošek od lasine slastan i neodoljiv kao vrhunski ruby port.

Poslije kratkog posjeta podrumu, gdje smo kušali još nekoliko veoma obećavajućih uzoraka, odvezli smo se do Sladićeva možda najvažnijeg položaja po imenu Jusin pod. Radi se o vinogradu na kršu, ispod kojeg se nalazi bogata crvena zemlja i kroz koji stalno puše vjetar. U tom vinogradu nastaju najdojmljivija Sladićeva vina.

Kad smo se vratili u Zagreb, još smo jednom pregledali bilješke, sredili dojmove i probali vina. Ante Sladić definitivno posjeduje prirodni talent da se pretvori u televizijsku zvijezdu što se, uostalom, dogodilo u jednoj epizodi odličnog serijala Dulum zemlje, posvećenog Anti Sladiću i njegovom bratu Juraju, direktoru i enologu velike vinarije Testament.

Sladić je i izvrstan prezenter uživo: na njegovoj majstorskoj radionici uoči Vinartova Grand Tastinga, održanoj u Esplanadinoj Smaragdnoj dvornici, sudjelovalo je više od pedeset vinskih entuzijasta. Sve to može biti važno za cash flow Sladićeve vinarije. Ali puno je značajnije što Ante Sladić proizvodi zaista autentična i izvrsna vina, i što ih prodaje po decentnim cijenama.

Ako ovako nastavi, Sladić će za pet ili šest godina postati dalmatinski Kozlović. Ne po količinama, jer Sladić puni tek 60 do 70 tisuća boca, nego po viziji vinarstva u svom podneblju, i po razumijevanju terroira i različitih vinskih žanrova.

Dev & Hosting Plavi Pixel © 2023. Kult Plave Kamenice. All rights reserved.