Sve što stvarno trebate znati o gastronomiji
O hrani u zagrebačkom Westinu, nekadašnjem Intercontinentalu, ponešto znamo. Prvi smo put u restoranu Kaptol u prizemlju hotela jeli one davne 1984., kad su u Sarajevu održane Zimske olimpijske igre.
U Intercontiju je te hladne olimpijske zime kuhao veliki Stevo Karapandža. I danas, 41 godinu kasnije, pamtimo njegov file šanpjera na pariški, serviran s mladim krumpirom na maslacu i ručno rađenim tartar umakom: to nam je jelo postavilo rane kriterije za dobro i loše, baš kao i Karapandžin tartar biftek, koji se miješao pred gostima.
Krajem osamdesetih počeli smo češće posjećivati Intercontijev fine dining restoran Opera na vrhu nebodera u Savskoj, a u Kaptol smo se vratili 1995., baš nakon Oluje, kada je Intercontinental uveo prvi hrvatski brunch, koji je bio senzacionalan, znatno bogatiji od svih kasnijih zagrebačkih i hrvatskih bruncheva
Krajem osamdesetih u hotelu je otvoren i mali talijanski bistro Allegro, gdje je briljirao Stefano Cosattini. A onda je InterContinental je počeo propadati. Gastronomija je propadala brže od hotela. Allegro i Opera su zauvijek zatvoreni, dok je Kaptol postao dosadni hotelski restoran s recepturama iz sedamdesetih godina prošlog stoljeća.
Promjenom imena i franšize u Westin, hrana i hotel samo su se pogoršali. Pa smo prije dvadesetak godina zauvijek odustali od Westina. Ono što smo kasnije čuli o njemu nije nas motiviralo da trošimo novac u tom zapuštenom hotelu, a povremene formalne, korporacijske velike večere na koje smo morali dolaziti, samo su potvrđivale da je, gastronomski gledano, Westin jedno od najlošijih mjesta u Zagrebu.
Jučer smo, prije svega zbog znatiželje, svratili u Kaptol s poštovanim mlađim kolegom iz gastronomskog novinarstva. Prilično smo se ugodno iznenadili. U Kaptolu, istom restoranu gdje smo prvi put večerali 1984. godine, sada se ponovno može solidno jesti, i to nakon najmanje dva desetljeća.
Kaptol danas nudi dva jelovnika: redovni i poseban, mediteranski, uz standardnu hotelsku ponudu sa švedskog stola. Mediteranski meni je iznimno povoljan. Gost može birati tri slijeda (predjelo, glavno jelo, desert) za samo 28 eura, što je 12 eura jeftinije od trosljednog bruncha u bistrou Pod zidom. Klasični meni pun je klasičnih jela, s vidljivim utjecajem Maistrinog glavnog chefa Jeffreya Velle, po nešto višim, ali i dalje pristojnim cijenama. Porcije su veoma velike.
Kušali smo sasvim finu salatu od kozjeg sira s kruškama i lješnjacima, korektnu hobotnicu iz sous videa i potencijalno izvrsni fish and chips – riba je bila izvrsno pohana, snježno bijela i pahuljasta, ali su krumpirići ostali gnjecavi, što je zaista nepotrebna pogreška. Hrana načelno ostavlja solidan dojam, a meniji su bolji od same izvedbe, što znači da se Kaptol može značajno poboljšati.
Vinski je servis, nažalost, potpuno kaotičan: to vrijedi za visoke cijene stranih vina, posebice šampanjaca (domaća vina su prihvatljivija), za čaše i za pogrešnu proceduru posluživanja vina i činjenicu da konobari ne znaju koja se vina u restoranu toče na čaše. Naš inače ljubazni konobar tvrdio je da se šampanjac ne toči na čaše, dok mu na krati nismo pokazali da Kaptol na čaše toči šampanjac Charles Heidsieck.
Pred Kaptolom i Westinovim F&B odjelom golemi je posao. Kaptol i Westin treba uzdići nakon dvadesetak godina potpune nebrige i zapuštenosti, što nije lako. Srećom, Westin ima novog direktora koji se razumije u hotelijerstvo i restorane i može odraditi taj zaista zahtjevan zadatak. Korektan ručak u Westinu, uz malo šampanjca i butelju izvrsne Škregrine Žilavke, platili smo 138 eura.
Dev & Hosting Plavi Pixel © 2023. Kult Plave Kamenice. All rights reserved.
