Radije ću sjediti nasred Draškovićeve između dva tramvaja koja mi jure oko glave, nego u nekom od restorana na tom dijelu ulice

U zagrebačkoj Draškovićevoj ulici, na potezu od Jurišićeve do Vlaške ulice, stanovnici metropole primijetili su nedavno jednu novost.  Tamo gdje je već dugo zabranjen promet osobnim automobilima, a krajem 2024. godine zabranjen je i promet taksijima, sve ovo vrijeme ipak se nekako prometovalo. Kako bi tome stali na kraj, po svom dobrom starom običaju, nova gradska vlast je prvo postavila betonske blokade, kao što su to ranije činili i u Staroj Vlaškoj i Masarykovoj, a sada, evo, žardinjere s drvećem. Na tom potezu između dvije tramvajske stanice postavljene su, jasno, i klupe. Da ljudi mogu između dva jureća tramvaja malo sjesti i odmoriti…

Podsjeća to – kako je dobro primijetio Miljenko Jergović pišući o tom njihovom modelu zabarikadirana ulica – na ratno Sarajevo. Još jedna sličnost s time je da ni vozila hitne pomoći ne mogu proći, a što je u ratnom Sarajevu također bio čest slučaj. 

Proširila se naime nedavno snimka na kojoj vozilo hitne pomoći pod rotirkama i sirenama usporava iza tramvaja, a uslijed klupica i žardinjere, ne može ga zaobići.

Ulica nije – jasno je svima koji su ikada njome prošli, pa makar i u tramvaju – svojim ambijentom primamljiva za sjedenje, niti je prikladno sjediti u istoj razini s tramvajima koji prolaze s obje strane.

Pa ipak, mislim da je potrebno zabilježiti, makar na stranicama specijaliziranim za gastronomiju, da je unatoč svim opravdanim prigovorima za takvo uređenje Draškovićeve ulice bolje i tamo sjediti – dok ti tramvaji jure u oba smjera oko glave a ljudi pretrčavaju ulicu ne bi li u zadnji tren uskočili u tresku – nego u nekom, bilo kojem, od ugostiteljskih objekata na tom dijelu ulice.

——-

Elem, Draškovićeva ulica koja se proteže od križanja Vlaške do Branimirove ulice, odnosno željezničke pruge i nekadašnje industrijske zone Zagreba, u ovom dijelu od Jurišićeve do Vlaške ulice od gastronomske ponude nudi tri pekarnice i tri objekta u kojima se, barem u teoriji, može nešto pojesti.

Pekarnice su naravno Dubravica i Mlinar kojima su uvijek tramvajske stanice atraktivne lokacije, a treća je neka stara u blizini križanja s Vlaškom koja je uspjela u tome da joj je ponuda još gora od ove dvije gore navedene. Što se ova tri objekta tiče, Himalaya Curry Nepali najbliži je restoranu od ta tri. Ima normalne stolove, stolice, na stolovima su stolnjaci, a i hrana se ne jede rukama već beštekom. Servira se na tanjurima i donosi je konobar. Ne gura se dakle, u kartonskoj kutiji preko pulta…

Po tome svemu je, eto, restoran, ali dojma sam da ga je posjetilo manje domaćih ljudi nego što ih se popelo na prave Himalaje. Točan broj tih avanturist ne znam, niti World Wide Web nudi neki pouzdan podatak, ali brojka naših ljudi koji su jeli u Himalaya Curry Nepaliju, sasvim sigurno je ravan nuli.

Za tim postavljenim stolovima najčešće u večernjim satima sjede samo Nepalci koji love Wi-fi mrežu kod svog zemljaka koji se, zapravo, dobro dosjetio da otvori vlastiti restoran umjesto da samo dostavlja iz tuđih, ali nitko ni od njih uglavnom ne jede niti jedno od onih tridesetak jela što je prikazano na šarenoj reklami kraj ulaza pa teško da mogu o tome nešto više reći.

Za sada ću, evo, barem još neko vrijeme radije sjediti na ovoj suludo aranžiranoj Draškovićevoj ulici nego u tom restoranu. A slično je i s druga dva ugostiteljska objekta na toj mikrolokaciji. Jedan je Santini street food koji se koristi krilaticom da, citiram: ne možeš usrećiti svakoga – nisi pizza! 

Oni međutim, jesu pizza, barem komad pizze, ali i ćevapi, hamburger te panuozzo sendvič koji se puni nadjevom od mesa i povrća. Taj sendvič je 1983. godine izmislio talijanski pizzaiolo Giuseppe Mascolo, ali sasvim sigurno ga nije zamislio tako kako ga se može naručiti, dobiti, a upitno pojesti, kod Santinija u nekadašnjoj Florijanskoj ulici (od 1930. Ulica grofa Janka Draškovića).

U tom prostoru donedavno je poslovao najjeftiniji fast food u centru – Crobaya. Bez obzira na nisku cijenu, posjetioci očito nisu bili zadovoljni omjerom onoga što plaćaju i što dobivaju, pa su kobasičari trajno zatvorili svoja vrata i prostor ustupili spomenutom street foodu. Koliko će on potrajati u tom malom i ne pretjerano atraktivnom prostoru, ostaje nam tek da vidimo…

Odmah vrata do Santinija, nalazi se “Nova koka u gradu” (New chicken in town). S tim sloganom naime Chicken house privlači goste željne pilećih krilaca, piletine s mlincima, pileće juhe i salate, te raznih pilećih izvedenica u burgeru i woku. Chicken House, shvatio sam, peče, kuha i prži sve od piletine i to, nota bene, na sve moguće načine.

Riječ o međimurskoj piletini, a svakako je dobro da se još netko osim KFC-a dosjetio otvoriti restoran posvećen tom povoljnom mesu koje skoro svi vole.

Ponuda i cijene, da se odmah razumijemo, u Pilećoj kući i nisu toliko loše da bih radije sjedio na Tomaševićevim klupicama između dvije šine nego tamo jeo, neka jela mi se čine korektna, a krilca su im čak i primamljiva, ali cjelokupni neuredni dojam Draškovićeve ulice nije nešto što u čovjeku, bez obzira koliko bio gladan, budi želju da tu sjedne za visoke stolove i naruči, što ja znam, pečeno pile s azijskim rezancima… 

Isto kao što – u pravu su stanovnici metropole – ni klupe na sred te kaotične ulice, bez obzira koliko čovjek bio umoran, ne zovu baš da se na njih sjedne.

Po pitanju odmora, ali i prehrane, za ovaj potez od nekoliko stotina metara do daljnjega se stoga ipak neće morati izlaziti iz tramvaja. Već jednu stanicu u bilo kojem smjeru, situacija je naime već drastično bolja.

Dev & Hosting Plavi Pixel © 2023. Kult Plave Kamenice. All rights reserved.