MILJENKO JERGOVIĆ Dok sam zalogaj za zalogajem ulazio u osobni svijet Ane Roš, imao sam dojam da su ti okusi nešto što je oduvijek trebalo biti

Vrlo neobično iskustvo, koje bih u cjelini pokušao opisati.

Najprije mjesto: iz daljine, sa ceste gledano, Hiša Franko djeluje kao obična, ne prevelika krajputaška gostionica negdje u Primorskoj. Izvana ništa ne sluti da je ovo mjesto drukčije od drugih mjesta.

Pozornica, scenografija i rekviziti u Hiši Franko također su neočekivani. Međusobno razmaknuti stolovi, bez suvišnih ukrasa i dekoracija i bez onog restoransko-ugostiteljskog baroka, karakterističnog za naše krajeve, koji bi trebao impresionirati gosta. Svaka stvar tu djeluje jednostavno i krajnje funkcionalno. Pogled na postavljeni stol ne otkriva za što je, zapravo, taj stol postavljen. Gledam precizno i jednostavno uokvirene grafike na zidovima. Prepoznajemo se u njihovim autorima. Prijatelj me upozorava na Zorana Mušiča (1909.-2005.), rođenog tu nedaleko niz granicu, u Bukovici, u Goriškoj. Logoraš iz Dachaua, čuveni venecijanski slikar i grafičar, zagrebački đak, učenik Ljube Babića, Mušič nije dekoracija. Mušič je znak izgrađene kulturne samosvijesti. Premda većina publike koja preko tršćanske i venecijanske zračne luke stiže na pozornicu Ane Roš o ovakvim znakovima kulturne samosvijesti jedva nešto zna, ovo je važan detalj u Hiši Franko.

Zatim koreografija. Precizno i uigrano kretanje posluge oko stola, uključujući i to vječno privlačenje stolice gostu kada bi on da sjedne, po svoj prilici pripada onom neizbježnom ceremonijalu restorana visoke klase. Bijeli balet, srećom bez bijelih stolnjaka na stolovima. Jedino tu igru u Hiši Franko nisu uspjeli izbjeći ili dekonceptualizirati.

A kada predstava započne, prije svakog od petnaest sljedova slušamo kratku legendu. Predstavljačice i predstavljači su različiti. Neki će objašnjenja iznijeti na engleskom, a neki na hrvatskom – pošto čuju da se na tom jeziku za stolom sporazumijevamo. Legende su krajnje jednostavne: opis sastojaka, riječ-dvije o postupcima stvaranja, bez mistifikacije i opjevavanja, kakvih smo se drugdje naslušali. Insistira se na pripovijesti o izvornosti sastojaka, te o njihovom podrijetlu s jedne ili s druge strane granice.

Sam početak je spektakularan na neki pomalo djetinji, a pomalo ironični način: listić crvene salate usred zdjele s riječnim kamenjem i vodom, u kojemu kao da se odvija neki specijalni filmski efekt, s hladnim vrenjem i maglom koja se diže iz tanjura. Od svega, dakle, jedino jestiv taj crveni je listić salate.

Četvero nas je za stolom. Na svakom je licu iznenađenje, šake nad zdjelama trepere. Prsti u strahu bježe od uzavrele vode i magle. I zbiva se neka čarolija, koju će svatko tumačiti u skladu s vlastitom imaginacijom. S tom zdjelom kamenja i magle, i s tim jednim listićem crvene salate, cijela ova predstava se individualizira.

Evo što je meni kroz glavu prošlo: kako me slow food oduvijek podsjećao na ramazanske iftare iz mog djetinjstva i mladosti, koji su i trajanjem i brojem malih jela bili skoro istovjetni onome čemu se danas predajemo, pomno odabrani crveni hrskavi listić salate igra onu ulogu koju u dugoj muslimanskoj tradiciji igra plod datulje ili hurme. Još je, prema predanju, poslanik Muhamed datuljom prekidao post i započinjao taj prvi obrok sa zalaskom sunca. Ono što je datulja u pustinjama i oazama istoka, to je crveni listić endivije, radiča… u ovim krajevima. Neki dobar slučaj udesio je da smo u Hišu Franko došli baš u vrijeme Ramazana, i još u sam sumrak, kada po pravilu i započinju ceremonija i predstava.

Moja asocijacija je kulturološki zadana, pa se, kao i svaka druga asocijacija, tiče životnih iskustava i znanja, tiče se čovjekove biografije. To je ono što ulažemo u glazbu, što nam niz misli i osjećaje prolazi u bečkoj Albertini, na nedavno istekloj Chagallovoj izložbi i što mogućim čini da nam se tekst knjige koju upravo čitamo u glavi premetne u živ i stvaran svijet. U igri osjeta, sjećanja i senzacija nastaje i ono što rade Ana Roš i njezina vrlo brojna ekipa.

I kako se taj listić, poput datulje, uzeo prstima, tako se i mnogi od petnaest prislačaka – ili poslastica – u nizu nazvanom “50 Shades Of Red” uzimaju prstima. Što opet ima smisla u predstavi: zalogaj koji se uzima prstima nije isti kao zalogaj s vilice. Među prislačcima prepoznaju se oni koji su nastali reinterpretacijom, ili uzdizanjem nekih lokalnih jela, poput krumpira kuhanog u sijenu, s piskavicom, vrhnjem i medom (inspiracija i izvor: čompe sa skutom, tradicijsko jelo u Trenti, tamo gore pri izvoru Soče), koji je, kako svjedoče poklonici Hiše Franko, a kako stoji i u jelovniku, klasična stavka, stalno ponavljano mjesto njezinih jelovnika, kao i oni koji su rezultat čiste autorske imaginacije. Ali ono što čini čudo ovoga mjesta i ove kuhinje jest da tu nema ničega ekstremnog ni jako ekscentričnog. U slaganju okusa Ana Roš čini nešto slično onom što radi Arvo Pärt, kada svoju skladateljsku tehniku zasniva na sporom preplitanju dvije vrste glasova, i na stvaranju novoga svijeta iz sjećanja na onu duboku tradiciju. Naime, dok sam zalogaj za zalogajem prolazio kroz osobni svijet Ane Roš, imao sam dojam da su ti okusi nešto što je oduvijek trebalo biti. I što na neki način oduvijek jest.

Onda: svaki njezin rad, premda obično nijedan nije veći od zalogaja, definirana je cjelina. Među petnaest prislačaka jedva da ima neki koji bih poželio za veliko jelo. A svaki, ili skoro svaki, jedan je svijet. Čini mi se da to čini razliku u odnosu na sva, ili skoro sva, moja prethodna slow food iskustva. Minijature Ane Roš, njezina jelca, moguća su i dopustiva samo kao jelca.

Ono čime te minijature komuniciraju su okus i struktura. I jedno i drugo budi niz asocijacija o kojem bi se dalo govoriti jedino da sam uza se imao nalivpero i bilježnicu, pa da sam zapisivao. Ali tada bih ostao bez razgovora s prijateljima. O čemu smo, uz prislačke Ane Roš i vino, mi razgovarali? Ustvari, najmanje o onom što smo jeli. Postoji, naime, komunikacijska brana, postoji jezični gordijski čvor u razgovorima o jelu, kakvog, recimo, nema kad razgovaramo o glazbi. Nešto vječno sirotinjsko u nama ne da nam da govorimo o onome što jedemo…

Cjelina predstave, od listića crvene salate do ljutkastog bundevina zalogaja, koji ćemo nazvati pralinom, dojmljivo je i neusporedivo iskustvo. Možda i najprije zato što Ana Roš tako dobro svijet svoje kuhinje sklapa sa svijetom u kojem se našla Hiša Franko. Dolinom Bače i Soče, u Kobaridu, u tom Caporettu, mjestu najstrašnijega i najkrvavijeg talijanskog ratnog poraza u povijesti, podno veličanstvene talijanske kosturnice sagrađene u doba fašističke okupacije, u tom slovenskom gradiću na samom kraju Slovenije i na jednom od legitimnih krajeva svijeta, pokraj biciklističkog i kajakaškog raja, na granici na kojoj se dodiruju i međusobno prelijevaju romanski i slavenski svjetovi, na tom veličanstvenom prizorištu svekolikog nastajanja i nestajanja, tamo gdje se u brdima i danas mogu naći zahrđali šljemovi i bajuneti, ima nekog dubljeg smisla da upravo tu bude ovakvo jedno mjesto.

Dev & Hosting Plavi Pixel © 2023. Kult Plave Kamenice. All rights reserved.