Sve što stvarno trebate znati o gastronomiji
Tri do četiri zagrebačka restorana obilježila su mi djetinjstvo u tom nekom gastronomskom smislu. Nije bilo rođendana, proslave, izlaska s gostima i obiteljskim prijateljima, svadbi, proslava rođenja djeteta, primanja sakramenata pa nažalost i karmina, da nismo sjedili u Mirnim krovovima, kod Ferenčine ili u Baltazaru.
Prvi je nažalost, to moram konstatirati, nevjerojatno propao, a od svih mi je bio možda i najdraži. U Fijanovoj ulici na kućnom broju 7, dugi niz godina osjećao sam se kao u vlastitom dnevnom boravku a često i bolje. Bio je tamo, sjećam se, i jedan simpatični konobar, Zlatko se zvao i uvijek je bio besprijekorno zalizan, podsjećao je na onog batlera Twelvetreesa iz britanske serije Zvonili ste milorde i bio je prisutan na svim važnijim događajima u životima članova moje uže i šire obitelji, koje bi bez iznimke obilježavali uz savršenu janjetinu s ražnja upravo u njihovom krasnom restoranu ili na još boljoj terasi. Izvrstan konobar bio taj Zlatko, a i restoran je bez imalo sumnje bio jedan od najboljih te vrste u gradu.
Sada međutim više ni ne nudi janjetinu s ražnja, dotle je došlo, a na servisima za dostavu hrane na istoj adresi postoje najmanje tri do četiri različita restorana koja, pretpostavljam sve u istoj kuhinji, pripremaju i dostavljaju različite vrste hrane. Ni jedna, da ponovim, nije janjetina s ražnja a što je točno, to ni nakon dugo vremena što sam proučavao te menije i fotografije nisam uspio shvatiti…
Drugi gore navedeni restoran uvijek je imao lijepu terasu, dobra jela s roštilja i taj neki starozagrebački štih, ali zbog nevjerojatno lošeg konobara i konobarice, za koje pretpostavljam da još tamo rade jer su bili nekako rodbinski vezani s gazdom, drugog objašnjenja da ih tolerira nema, prestao sam posjećivati to precijenjeno mjesto. U toj Laščinskoj kleti, bez obzira na to što već neko vrijeme živimo u 21. stoljeću, ne primaju kartice kao način plaćanja a pritom su i veoma bahati kad to gostu treba priopćiti. Nigdje naime to ne navode, a kad ih gost pita može li karticom podmiriti preveliki račun koji je dobio, s podsmjehom ga poduče da oni to, eto, ne primaju… zatim čekaju kraj stola da im se keš stavi u malu crnu knjižicu i odmah otvaraju da provjere je li ostavljeno dovoljno novca i kolika je napojnica za njihovu nevjerojatno sporu i neljubaznu uslugu. Unatrag gledajući, uopće ne znam zašto su me roditelji toliko često tamo vodili, ali otkad sam postao svoj čovjek koji samostalno odlučuje gdje će i kako će ostavljati novac, tamo više ne zalazim ni slučajno. Za razliku od situacije s Mirnim krovovima – zbog toga mi nije ni najmanje žao!
Treći od tih gore spomenutih restorana koji su mi u tom nekom gastronomskom smislu obilježili djetinjstvo je legendarni Baltazar na Novoj Vesi. Bio mi je stoga poseban osjećaj kada sam prije neki dan, ovoga puta ne kao dijete već sa svojim djetetom, ponovno tamo rezervirao stol za ručak i uvjerio se da je i danas jednako dobar kao što je to bio prije, evo, već više od 25 godina.
——-
Elem, još s vrata pitao sam za Iliju. “Je l’ tu?”, tražio sam jednog od najlegendarnijih i dugovječnijih Baltazarovih ali i općenito zagrebačkih konobara. Odmah su znali na koga mislim bez da sam ga i imenovao. Svi su naime uvijek njega tražili, a meni su dugi niz godina upravo njegovo vječno nasmijano lice i ta topla ljudska pojava simbolizirali ovaj restoran pa mi je isti bez njega sada bio i nezamisliv. Morao sam međutim uvažiti činjenicu da je i Iliju malo nagrizao zub vremena te da trenutačno nije u službi već čeka itekako zasluženo rješenje za mirovinu.
Istovremeno mi je bilo žao što nije tu, ali i drago zbog njega da se napokon malo odmori. Usluga zbog toga ipak nije patila jer me posluživao moj imenjak Miro, poznat i kao Kumica, a koji je također tu već više desetljeća. Ne znam niti jedan drugi zagrebački restoran koji se može pohvaliti s baš takvom konzistentnošću po pitanju servisa, ali i bilo čega drugoga.
Kao pozdrav iz kuhinje Miro nam ne servirao kuglice od parmezana s gelom od crnih tartufa. Izvrsno malo jelo koje je prikratilo vrijeme čekanja na domaću goveđu juhu od koje sam se sav preznojio, a što je u gastronomiji poznato kao međunarodno priznat znak da je juha fantastična. Kćer je nešto malo brljavila oko te juhe po običaju pa sam ja, također po običaju, pojeo i njezinu. Čista Win-Win situacija u našoj nuklearnoj obitelji…
Kumica nam je zatim za glavno jelo preporučio mladu pašku janjetinu. Od ovoga tjedna su naime organizirali tjedan te dragocjene hrvatske autohtone hrane i ja sam, evo, mogao malo degustirati i prije službenog početka, ali koliko god me to privlačilo ipak sam bio više raspoložen za patku. Na janjetinu ću se svakako vratiti, možda već sutra, ali 1,4 kilograma ukusne patke s domaćim mlincima nikako nisam mogao odbiti.
Već prvi ugriz u sočni batak vratio me u djetinjstvo kao Prousta onaj onog kolačić madeleine u Potrazi za izgubljenim vremenom. Najednom su mi pred očima iskrsnule uspomene. Opet sam bio dijete, slavila se bratova diploma, roditelji su bili mladi i sretni, čak i deda i baka bili su tu, a ja nisam napisao domaću zadaću. Malo me to tada zabrinulo, ali onda je, sjetio sam se, Ilija za stol donio toplu patku s mlincima i ja sam odmah bio zaboravio na sve brige…
“Jesi ti napisala zadaću?”, trgnuo sam se naglo iz tog putovanja po sjećanjima ugledavši svoju kćer koja je baš poput mene prije više od dvadeset godina uživala u Baltazaru. I tu je, eto, u toj napisanoj zadaći bila jedina razlika između današnjeg Baltazara i onoga u koji sam nekoć redovito zalazio. Po svemu ostalome to je bio jednako kvalitetan i za obiteljski ručak ugodan restoran…
Barem jedan od tri restorana na kojima sam odrastao!
Cijena? Pa, mislim da sam sve nabrojano uz čašu Tomca, bocu vode i pola litre pšeničnog piva platio manje od sto eura. Za jedan takav restoran, a koji još nudi i parking, što do sada nisam ni spomenuo a nevjerojatna je rijetkost u centru grada, to je i više nego sjajan omjer cijene i kvalitete.
Taj kilogram i četiristo grama ukusne patke bilo je naravno previše za nas troje kao što nas je uostalom Kumica i upozorio, ali kako patka ima tu prednost da neće nimalo izgubiti na okusu do navečer pa je zbog toga pogodna i za ponijeti kući, nismo požalili što smo se upravo za nju odlučili. Kao što uostalom, nikada nismo požalili kada smo se odlučili za Baltazar. Mali Čimbur nastavio je, čini se, tamo gdje je veliki Čimbur stao…
Dev & Hosting Plavi Pixel © 2023. Kult Plave Kamenice. All rights reserved.
