MIRO PAR Kako sam postao državni rekorder propalih spojeva za Valentinovo

U vrijeme starog Rima i čuvenog cara Klaudija II, vojnicima je bilo zabranjeno zaručiti se i ženiti jer bi brak, a pogotovo prva bračna noć, kod tih mladića mogao povećati želju da ostanu kod kuće umjesto da se, eto, vesele odlasku u rat.

Svećenik po imenu Valentin prkosio je tim naredbama i potajno ih ipak vjenčavao. Careva ruka ga je, da skratim ovaj povijesni pregled, vrlo brzo sustigla, strpala u tamnicu i na dan 14. veljače odrubili su mu glavu. Legenda kaže da je Žera iz Crvene jabuke baš tada napisao tekst za veliki hit  Sa tvojih usana te onaj legendarni stih o onima koji zbog ljubavi glavu gube i umiru kada ljube, ali to nikad nije potvrđeno. Ono što je, međutim, itekako potvrđeno je da su Valentina nedugo nakon smrti proglasili svecem i mi smo jučer svatko na svoj način proslavili njegov dan koji se planetarno slavi kao – Dan zaljubljenih!

Neki su tako večer proveli na romantičnoj večeri u skupom restoranu, drugi u ljubavnom sjedalu multiplex kina, a treći su, sasvim uzalud, po klubovima kupovali ruže usamljenim djevojkama. Ja sam sa suprugom ostao kući gledati TV. Za potrebe ovog teksta prisjetio sam se ipak kako sam u mladosti i sam znao provoditi ovaj dan i kako sam zbog nekih djevojaka, evo baš poput Valentina, znao gubiti glavu…

—

Elem, sjećam se kao da je jučer bilo kad sam jednu kolegicu iz razreda u gimnaziji, prva klupa do vrata, pozvao da za Valentinovo kod mene doma skupa pogledamo film Kad je Harry sreo Sally. S vrata svoje dječačke sobe poskidao sam sve Panini sličice popularnih nogometaša kako bih na nju ostavio što zreliji dojam, a hranu sam naručio iz tada veoma popularne pizzerije Atika u Kišpatićevoj ulici prekoputa KBC-a Rebro. Svatko tko je dolazio na Rebro mogao je samo tamo sjesti, popiti kavu, a kada ogladni naručiti pizzu. Budući da sam živio u tom kvartu, bio sam jako dobro upoznat s kvalitetom njihove pizze i vjerovao sam da će to i na Ivanu, evo sad vam otkrio njezino ime, ostaviti snažan dojam. Namjeravao sam joj za vrijeme scene u kojoj Meg Ryan u prepunom restoranu glumi da doživljava orgazam reći da ga ona, ukoliko pristane prespavati kod mene, neće morati odglumiti, ali nažalost nikada nisam dobio priliku za to.

Taj spoj mi je naime samo polovično uspio. Ja sam došao a ona, eto, nije…

Dvije pizze iz Atike doduše jesu, one su došle, već je bilo kasno da ih otkažem kad sam shvatio da ću večer provesti sam, a nisu bile, iskreno govoreći, ni nešto posebno dobre. Ostavile su mi gorak okus u ustima pa nisam previše žalio kad je za nekoliko godina u sklopu KBC-a otvoren velik broj ugostiteljskih objekata i pekarnica pa je ova pizzerija koju sam vezao uz taj svoj neuspjeh doživjela da je skoro nitko više ne posjećuje.

Kad je Miro sreo Ivanu… zezali su me u školi cijelo iduće polugodište pa snažno poentirali: Nikad!

Godinama nakon toga više nisam Valentinovo vezao uz filmove i restoran, imao sam traume, a onda se dogodila neka posebna projekcija filma Titanic u kinu Kaptol centra koju je moja tadašnja simpatija s Pravnog fakulteta baš željela gledati.

“Ako treba…”, rekla je, “može i s tobom!” Ja sam od sreće odmah napravio i rezervaciju u Takenoku koji se tih dana nalazio u Kaptol centru. Toliko sam, eto, bio uvjeren u svoj uspjeh.

Film mi se međutim nije pokazao kao dobar izbor za dan zaljubljenih, a ni u restoranu se nisam baš najbolje proveo. Ona je, naime, prilikom tog zajedničkog gledanja već imala položen ispit iz pomorskog prava a ja još nisam bio ni nabavio knjigu. U trenutku kad su Leo i Kate onako lakomisleno izašli na palubu i skoro pali u more, ona mi je počela pričati o pravnim propisima koji vrijede na tom brodu, međunarodnim vodama i o ZERP-u, a ja sam iz svega toga shvatio samo jedno: da to nikada neću položiti! Ni ispit, a bogami ni kolegicu… Raniju rezervaciju u Takenoku više nije bilo moguće otkazati pa sam još dva sata slušao o tim zakonskim i podzakonskim aktima zbog kojih mi je prisjela i inače najbolja hrana iz Takenokove povijesti. Taj restoran je naime bio najbolji upravo dok je poslovao u sklopu Kaptol centra, nije bio loš ni u Gundulićevoj ali sada, evo, ne znam ni gdje je. Isto kao ni ta moja kolegica, zbog koje sam za vrijeme večere u jednom trenutku pomislio da se Valentinova glava, Bože mi oprosti, uzalud zakotrljala…

Romantične komedije s Hugh Grantom neko vrijeme mi također nisu davale neke pretjerane rezultate, a onda je Notting hill spasio stvar. Naredne dvije godine, s djevojkom koju sam osvojio upravo na tom filmu maštao sam kako ćemo jednog dana voditi malu knjižaru na Portobello Roadu. Moj san je uvijek završavao time da i nama u knjižaru uđe neka svjetski poznata ljepotica poput Julije Roberts zbog koje ću ostaviti ovu svoju, dok je njezin, kako mi je kasnije priznala kad je odselila u London bez da se pozdravila, zaista uključivao tu knjižaru ali ne i mene u njoj. Snovi su nam se naposljetku ipak ostvarili i nismo ostali zajedno.

Od filmova za Valentinovo sam naposljetku konačno odustao nakon što sam s jednom atraktivnom brinetom gledao američku tinejdžersku komediju 10 stvari koje mrzim kod tebe, a koja mi je za tih sat i pol koliko film traje uspjela nabrojati više od stotinu stvari koje, eto, mrzi kod mene. Posljednja je, nota bene, bila upravo taj moj izbor filmova…

Ni s restoranima, međutim, nisam imao više sreće. U podrumu Bobanova restorana pojeo sam ne znam koliko tjestenine za Valentinovo a da nijednom nije došlo do drugog spoja. Dubravkin put godinama je držao stol spreman za mene 14. veljače, i to samo s jednom postavljenom stolicom i priborom za jelo, a u Baltazaru, bistrou Karlo u Gundulićevoj i Trilogiji Fino&Vino, prostor nekadašnjeg restorana Lopud, znali su me častiti samo da bih došao kod njih za taj dan zaljubljenih pa da se imaju kome smijati. Mali Čimbur, šalili su se tada svi, ne može otvoriti toliko pop-up restorana koliko ja mogu imati neuspješnih večera za Valentinovo. Po jedan restoran za svaki moj propali Dan zaljubljenih…

Problem vjerojatno nije bio, priznat ću si tek s vremenom, u izboru restorana već u meni. A možda malo i u djevojkama koje sam birao. Hrana i usluga su naime svugdje uvijek bile na vrhunskom nivou, riječ je o najboljim zagrebačkim restoranima, ali gosti su očito nisu bili na nivou. Barem ne na istom!

Sinoć sam stoga ostao kući gledati TV, a hrana je bila ona iz frižidera. Nije me bilo briga ni za film ni izlazak u restoran. Tako je valjda kad nađeš nekoga zbog koga se u doba starog Rima ne bi veselio čak ni odlasku u rat…

Dev & Hosting Plavi Pixel © 2023. Kult Plave Kamenice. All rights reserved.