Sve što stvarno trebate znati o gastronomiji
U blizini zagrebačkog okretišta tramvaja na Ljubljanici, na adresi Ozaljska, kućni broj 146, sinoć sam svjedočio nečemu zbilja fantastičnom. Za razliku od ostalih putnika pristiglih iz grada koji su na toj stanici izašli iz tramvaja i krenuli prema svojim kućama širom naselja ili prema Rudešu ili Voltinom naselju, ja sam se uputio u Landsky bar. Riječ je o baru koji bi se, nota bene, po pitanju uređenja ali i atmosfere koja tamo vlada bez problema mogao nalaziti u centru grada, i to ne samo Zagreba već i New Yorka ili, štojaznam, Seoula, a u kojemu je sinoć od 19 sati gostovao ljubljanski bistro JAZ by Ana Roš. Ili, kako ga sama vlasnica radije naziva, “young diningom” koji je prepoznatljiv, ali opet originalan i pristupačan da se u njemu može svaki dan jesti… Osobno mi Ljubljanica nije baš blizu pa tu ne zalazim prečesto, ali svakako mi je bliže i češće zalazim nego u Ljubljanu. Obradovalo me stoga da za bistro koji sam svakako namjeravao posjetiti – jer, nema onoga tko mi ga nije preporučio – ne moram potegnuti do Ljubljane već je, evo, sasvim dovoljno i do Ljubljanice. Bistro iz Ljubljane na Ljubljanici? Slučajnost? Moguće. Ali, da baš u baru nazvanom po jednoj snažnoj ženi, prvoj kondukterki Pauli Landsky, gostuje bistro jedne druge snažne žene – renomirane slovenske chefice Ana Roš, poznatoj po tri Michelinove zvjezdice – malo je previše da bi se i dalje moglo govoriti o pukoj slučajnosti. To je, čini mi se, nešto više od toga – to je sudbina! Spomenuti Landsky bar i inače je poznat po raznim gostovanjima, pa je tako do sada već dovodio niz svjetski renomiranih barmena, ali ovo je bio prvi put da su organizirali gostovanje koje je, osim koktela, uključivalo i hranu. Svaki koktel naime, koji je pripremio JAZ-ov ludo energični barmen Mensur Babača bio je poslužen s malim jelima njihova bistroa koje je posebno osmislio talijanski chef Alex Iacoviella kako bi se dodatno isticale i nadopunjavale arome posluženih koktela. I u tome su, evo da odmah otkrijem, sjajno uspjeli. Večer na Ljubljanici je bila baš u sklopu vizije i ideje Landsky bara, da posjetiteljima pruži vrhunsku ponudu i uslugu u šarmantnom ambijentu kojim dominiraju vintage detalji i dijelovi tramvaja, ali i u skladu s onim što hrana Ane Roš planetarno predstavlja – zabavna jela te izražene, jake a ipak dobro izbalansirane okuse koje ćemo moja supruga, koja je također bila prisutna samo je sve do sada nisam spomenuo, ali i ja, Miro Par, zasigurno jako dugo pamtiti. U tome, dakako, nećemo biti usamljeni jer je Landsky bar sinoć rasprodao čak dva sittinga. Prvi je bio od 19 sati do 21 sat, prilikom čega je prostor bio krcat i vladala je sjajna barska atmosfera s kojom se u Zagrebu inače prerijetko susrećemo, ovako po kvartovima gotovo pa nikako, a od 21 do kraja radnog vremena također su svi stolovi bili popunjeni i sjediti se moglo jedino za šankom gdje su se užurbano pripremali sjajni osvježavajući kokteli i mali snackovi koji savršeno idu uz njih…
——-
Večer je započela s Bok bok choy punchem uz malo jelo nazvano Anin Vitello Tonnato. Jelo je to koje se sastoji od pjene od tune i inćuna, sporo kuhane teletine, soka od pečene piletine, bučine sjemenke i istarskog maslinova ulja. Komotno ga se moglo nazvati i božanski okus jer upravo je to bila prva asocijacija koja mi je pala napamet dok sam uzimao prve zalogaje. Upitao sam u čemu je tajna ove kombinacije sjajnog konobara Nebojšu koji je bio zadužen za naš stol, zaposlenika Landsky bara koji se savršeno pripremio na ovu JAZ-ovu večer pa bi, učinilo mi se, već sutra mogao preči iz Ljubljanice u Ljubljanu i raditi za slavni bistro Ane Roš. Maslinovo ulje je, otkrio mi je, taj faktor X u ovom pairingu, a i prije nego što je to izgovorio do kraja, pomislio sam da bi to, koliko god neočekivano, mogao biti točan odgovor. Treba spomenuti da i osim mog konobara Nebojše, simpatičnog ali i krajnje profesionalnog Dobojlije koji izvrsno prepoznaje želje svojih gostiju i bez da ih izreknu, svi ostali zaposlenici Landsky bara odradili su ovu večeru na profesionalno najvećoj mogućoj razini. Primijetio sam da su i gosti iz Slovenije, barmen i Chef, bili veoma zadovoljni s organizacijom i servisom koji je jedan od bitnijih elemenata za ovakvu vrstu prezentacije hrane i pića. Uslijedila su dva pairinga nazvana Tihe vatre i Koktel Palomita. Kod prvog je riječ o ginu u kombinaciji s Ceviche od brancina, fermentiranim ljubičastim kupusom, pireom od batata, lisnata heljda i svježi šipak. Dok se koktel Palomita sljubljuje s engleskom pečenom govedinom mariniranom u misu i ružmarinu, umaku od dimljenih jaja, tostiranim sjemenkama suncokreta u prahu od rajčice te rukolom i salatom od janjetine. Zamolio sam suprugu da fotografira ta dva mala jela koje su činila savršen pairing uz gore navedene osvježavajuće koktele jer to meni uvijek bude jako neugodno. Svi naime uvijek gledaju s podsmijehom one koji fotografiraju hranu, kolutaju očima i odmahuju rukom na njihovo vađenje mobitela iz džepa te traženje kuta iz kojeg će jelo najbolje ispasti, bez obzira na to što je to postala gotovo pa normalna stvar u restoranima pa konzumacija hrane više ne započinje ustima kao što ste učili dok ste bili mali već objektivom kamere na mobitelu. Ja sam isto tako onda gledao svoju suprugu te kolutao očima i odmahivao rukom da svi ostali gosti u baru vide kako mi je to glupo, a onda sam je, evo, molio da mi air dropa sve fotografije… Toliko mi je naime bilo stalo da sačuvam uspomenu na ova dva mala jela koja su svojim okusima dodatno isticala arome serviranih nam koktela.
Čak da mi nije bilo supruge, pomislio sam, podnio bih tu sramotu i napravio par klikova u kameri na telefonu, ali neka korist od braka ipak mora biti. Za kraj nam je uz omiljenu waldorfsku salatu Ane Roš – celer i jabuke u sirutki, dehidriranu ciklu, orahe i okusom decentan preljev od kefira – poslužen Bacardi Carta Blanca Rum. Jelo je to koje potvrđuje da je JAZ vjerojatno najbolji i po pitanju uparivanja hrane i koktela najmoderniji bistro u Sloveniji, ali i mnogo šire od toga. Dovesti tako jedan bistro na gostovanje u Zagreb, pa onda još i u neki zagrebački kvart, bez obzira koliko bar bio dobar i moderan, zaslužuje posebno priznanje. JAZ je naime poznat kao perfektan primjer Novovalnog neformalnog restorana s vrlo snažnim efektom ugodnih okusa, s puno energije i još više mlade i nove restoranske publike, a Landsky bar je po svim tim kriterijima večeras bio apsolutno na njihovoj razini pa se tamo svakako namjeravamo vratiti i nakon što ih slavni slovenski gosti napuste.
——-
Večera je trajala dva sata, do 21h, a nakon čega sam se skupa sa suprugom uputio prema okretištu tramvaja odakle sam ponovno krenuo prema gradu.
Sjetio sam se tom prilikom ponovno slavne zagrebačke kondukterke Paule Landsky, po kojoj je bar na Ljubljanici dobio ime. U ono doba ona je, rekao sam supruzi, ali nisam siguran da me baš slušala, radila i po 12 sati dnevno. Baš kao i Ana Roš, koja u današnje doba, uz restoran, bistro i pekaru koju vodi, također toliko radi.
Tu međutim njihova sličnost ne prestaje.
Landsky se u toj službi našla posve slučajno kada je silom prilika zamijenila supruga koji je bio mobiliziran i poslan na bojište u Galiciju, a Ana Roš – danas jedan od najboljih svjetskih chefova i jedina nositeljica tri Michelinove zvjezdice u regiji – u kuhinju je ušla kad još ništa o kuhanju nije znala.
I ona je naime, nazovite vi to slučajnošću ako želite ali ja ću i dalje tvrditi da je sudbina, prvotno uskočila kao pomoć (bivšem) mužu i njegovim roditeljima koji su vodili tada ni malo poznatu gostionicu Hiša Franko.
Obje dame su potom ušle, evo, u legendu, a isto će, uvjeren sam, biti i s ovim njihovim sudbinskim sljubljivanjem u blizini zagrebačkog okretišta tramvaja na Ljubljanici koje će se u Zagrebu još dugo pamtiti.
Dev & Hosting Plavi Pixel © 2023. Kult Plave Kamenice. All rights reserved.
