Kult plave kamenice - logotip
Sve što stvarno trebate znati o gastronomiji
Divider Text

Zagrebački Yezi u ponedjeljak za ručak bio je sablasno prazan premda je hrana vrlo lijepa i veoma ukusna. Što ne valja?

Sjeli smo u Yezi u ponedjeljak oko 13 i 15. Bili smo doslovno sami u restoranu koji nije mali, naprotiv, i koji radi u relativno luksuznom art’otelu. Poslije pola sata pojavilo se jedno manje društvo, njih četvero, koje je brzo pojelo i otišlo. Mi smo u ugodnoj Yezijevoj blagovaonici ostali nešto dulje, do 14 i 45. Kad smo otišli u restoranu više nije bilo nikoga osim osoblja.

Yezi je jedan od najboljih azijskih fusion restorana u Hrvatskoj. Yezijev chef Dino Knežević najveća je Yezijeva vrijednost. Gospodin Knežević klasično je školovani, vojnički disciplinirani kuhar iznimno vješt u slaganju karakternih okusa. Ikadorov F&B krenuo je prema dolje kad se najluksuzniji kvarnerski hotel razišao s Kneževićem.

Danas smo u Yeziju ručali jedno od najljepših jela u Zagrebu: prozirni dim sum kuhan na pari punjen škampima, kozicama i gusjom jetrom. To je je jelo podjednako lijepo i ukusno. Foie gras izvrsno funkcionira u azijskim kontekstima, u što smo se uvjerili prije više od 15 godina u genijalnoj njujorškoj Masi, gdje su nam dvaput zaredom poslužili nigiri s terinom od foie gras. Zatim smo probali i s velikim zadovoljstvom pojeli hrskavu bebi hobotnicu iz woka, koja je fino uskladila aromatične elemente uključujući lišće korijandera, blagu slatkoću, pretpostavljamo od palmina šećera, ugodnu slanost i distinktivnu pikantnost; trebalo nam je još ljutine pa smo dobili srednje opaki ali zadovoljavajući indonezijski čili u prahu.

Predjelo je bilo malo remek djelo, a hobotnica iz woka vibrantan comfort food, jedan od najuspjelijih hrvatskih primjera azijskog comfort fooda. Riža je, nažalost, bila prekuhana. U zadnja tri tjedna triput nam se, u žanrovski posve različitim restoranima dogodilo da dobijemo pogrešno termički obrađene ugljikohidrate: polusirove pečene krumpire u Vinodolu i Sopalu, i sada prekuhanu rižu u Yeziju. Čini se da su linijski kuhari u zagrebačkim restoranima sve nekompetentniji.

No, prekuhana riža nije umanjila sjajan dojam o Kneževićevim azijskim jelima. Što nas je natjeralo da razmislimo zašto, pobogu, restoran s tako dobrom hranom zjapi pust i prazan. Prvoloptaški odgovor je da su u ponedjeljak restorani uglavnom prazni. Okej, neki jesu, ali petnaest minuta prije no što smo sjeli u Yezi prošli smo kraj Esplanade, u čijem je Bistrou ručalo barem dvadesetak ludi. Nije, znači, sve u ponedjeljku.

Yezijev problem, koji ga je doveo do nula gostiju u ponedjeljak za ručak, jest teška nesposobnost u upravljanju restoranom. Kad smo iznimno ljubaznu i profesionalnu konobaricu pitali za vinsku kartu, gospođa je rekla da trenutno nemaju vinsku kartu jer čekaju ispise nove vinske karte.

Super je što Yezi napokon mijenja vinsku kartu jer je prva bila prilično amaterska, ali ozbiljnom restoranu u luksuznom hotelu uopće se ne smije dogoditi da gostu ne donese vinsku kartu. Ako je restoran u prijelaznom razdoblju između dvije karte, svako jutro uoči servisa mora se isprintati lista onih vina, s točnim cijenama, koja su taj čas dostupna. Tome valjda služi digitalna tehnologija i tome služe printeri.

Restoran koji nije street food i nije drugorazredna konoba a nije kadar gostu donijeti vinsku kartu, zaslužuje crveni karton. Ili, budimo blaži, čovjek koji je za to odgovoran zaslužuje momentalni crveni karton.

Drugo, ako je ponedjeljak početkom godine loš kao što je slučaj u mnogim restoranima, restoran bi trebao osmisliti neki poseban program za nesretni ponedjeljak, kao što je konkurentski i nedaleki Kiyomi nedavno uveo all you can eat dim sum ponedjeljkom.

Pa je relativno pun i ponedjeljkom. U Yeziju se nitko ne brine oko specijalnih ponuda. Treće, Yezijeve cijene vina žestoko su nekonkurentne. Naša briljantna konobarica u nedostatku karte naučila je napamet cijene vina na čaše, pa smo doznali da plešivički pjenušac košta 11 eura za čašu a bazni šampanjac 21 euro za čašu.

E sad, u svim obližnjim restoranima u Teslinoj ulici, gdje je danas bilo mnogo više ljudi nego u pustom Yeziju, hrvatski klasični i pjenušac košta šest do osam eura za čašu, a šampanjac nigdje ne prelazi 13,5 eura za čašu. Yezi je na razini cijena vina potpuno nekonkurentan. Zašto da plaćate 21 euro za šampanjac u Yeziju kad ga u Vinodolu ili Carpacciu ili Kyomiju možete dobiti za desetak eura, ili euro do dva više?

No, Yezi očito ne brine o svojoj tržišnoj konkurentnosti pa je, eto, neizbježno prazan. Što ne samo da nije profitabilno, nego ne izgleda lijepo: Yezi gleda na ulicu, pa prolaznici Amruševom ulicom svakog ponedjeljka i utorka, a katkad i srijedom i četvrtkom, mogu vidjeti da u tom zaista atraktivnom i dobrom restoranu nema gotovo nikoga, što je najgora moguća reklama za bilo koji lokal. A Yezi po hrani, servisu i uređenju zaslužuje da bude stalno pun do prepun.

YEZI

Ulica Milana Amruša 4 , Zagreb

HRANA 4/5  SERVIS 4/5  AMBIJET 4/5  VINA 0/5

VISA Inspire_logo_web copy
PODIJELI
Plava
Sve sto stvarno trebate znati o gastronomiji
Sve što stvarno trebate znati o gastronomiji

Dev & Hosting Plavi Pixel © 2023. Kult Plave Kamenice. All rights reserved.