Sve što stvarno trebate znati o gastronomiji
Le Bristol u ulici Faubourg Saint-Honoré jedan je od dva najluksuznija hotela u Parizu. Drugi je Cheval Blanc. Ritz, Crillon, Plaza Athénée, Georges V i Le Meurice godinama se bore za treće mjesto. Tu su još Peninsula Paris, Le Saint Regis i Mandarin Oriental. Sobe u svim tim hotelima koštaju, zavisno o potražnji, između 1500 i 3000 eura na noć. Što, međutim, ne jamči da je u pariškim hotelima palačama baš sve uvijek fenomenalno. U nedjelju navečer svratili smo na piće u Bristolov Le Bar.
Bristol je postao medijska činjenica prije trinaest godina, kad je Woody Allen ondje smjestio dio radnje šarmantne komedije Ponoć u Parizu. No, Le Bristol, smješten blizu stražnjeg ulaza u Elizejsku palaču, je već godinama jedan od najboljih hotelu u Parizu, Francuskoj i na svijetu. Usput govoreći, Bristol je otvoren 1925. godine kad i zagrebačka Esplanade.
Prvi dojmovi kad uđete u Le Bristol svakako opravdavaju njegov renome. Cvjetni aranžmani desno od ulaza su veličanstveni. Hotel plemenito miriše, tepisi su duboki barem tri centimetra, kamin i hologramske projekcije iznad šanka stvaraju dosta jedinstven osjećaj prijateljske, sentimentalne raskoši, eluzivne kvalitete gotovo nedostižne hotelskim standardima. U Bristolov smo bar došli u nedjelju navečer, kad ondje nije bilo skoro nikoga. Što nam je pojačalo užitak. Genijalno je kad jedan od najljepših barova na svijetu imate samo za sebe.
Besprijekorno profesionalni konobar ponudio nam je središnji stol kraj otvorenog kamina, s pogledom na salu i dugački šank. Za minutu ili dvije dobili smo par zdjelica prvorazrednih grickalica, uključujući jarkožuti biskvit s pršutom i kartu pića. Koja nam je zamalo upropastila provod u Bristolovu Le Baru.
Ne samo zato što su šampanjci u Bristolu tek nešto jeftiniji nego na Korčuli; Moët košta 175 eura naspram legendarnih korčulanskih 300 eura. Nego zato što se na čaše toče gotovo isključivo dosadni korporacijski šampanjci i još dosadnija vina. Nema ničeg goreg nego kad vas u čarobnom baru jednog od najluksuznijih hotela na svijetu zatrpaju hrpom šampanjaca i vina iz supermarketa.
Vinska karta Bristolova Bara, osobito ona na čaše, sramotno je zamorna i degradira taj bezvremenski hotel. Ni kokteli nisu mnogo zanimljiviji. Bristolov Bar pati od teške korporacijske bolesti, koja mu oduzima identitet i privlačnost. Očito je da LVMH ima presudni utjecaj na izbor pića u Bristolovu baru. Nevjerojatno je da Bernard Arnault, vlasnik Moët Hennessyja, ne razumije da se isti šampanjci ne smiju točiti u trećerazrednim pubovima i u jednom Bristolu. Naposljetku, poslije gotovo vidljivog zgražanja nad karton, naručili smo butelju Pierrea Moncuita, jednog od samo dva nekorporacijska šampanjca s najdosadnije vinske karte na svijetu, uživali u ambijentu i vinu, i sanjarili o ponoći u Parizu, dok velike korporacije nisu počele preuzimati baš sve pariške klasične hotele.
Dev & Hosting Plavi Pixel © 2023. Kult Plave Kamenice. All rights reserved.
