GDJE GLEDATI PRESUDNU UTKAMICU S ITALIJOM? Sigurno ne u Splitu, jer su lokalne vlasti zabranile velike ekrane na Rivi

Gdje danas u Zagrebu gledati utakmicu protiv Talijana? Na to pitanje ću pokušati dat odgovor, ali na ono treba li je, s obzirom na dosad prikazano uopće gledati – e, na to ne mogu dati konačan odgovor već samo sugestiju! Neka svakome bude prepušteno da postupi po vlastitoj savjesti, u skladu sa stanjem živaca i, štojaznam, ovisno o tome koliko mu želudac može podnijeti kompleksaške ispade Joška Jeličića zamaskirane u neuspjele pokušaje humora…

Činjenica međutim jeste da nas Talijani nikada nisu pobijedili, pa ni kad su bili deset puta jači nego što su danas a mi smo, eto, znali biti i slabiji nego što smo sada i opet bi ih nekim čudom i tada tukli. Nema toga ‘ko se ne sjeća Rapajićevog čudesnog loba i onog Olićevog prvog pogotka u reprezentativnom dresu kad je kao potpuni anonimac utrčao u igru na Svjetskom prvenstvu u Japanu i Južnoj Koreji a iz nje, ne uspjevajući skinuti dres zbog podstave koju je isti tada imao, izašao kao vječna legenda.

S obzirom na to da nada u prolazak dakle postoji, možda ne bi bilo loše da se utakmicu ipak pogleda. Pitanje koje međutim ostaje otvoreno je gdje to pobogu učiniti ako nismo među onim sretnicima koji su na stadionu u Leipzigu, a odgovor na to pitanje – da se poslužim ovom popularnom metodom u modernom novinarstvu – mogao bi vas iznenaditi. (Nastavite stoga čitati, a i prikratite si tako malo vrijeme do 21 sat i početka utakmice koja je već sada označena kao povijesna…)

——-

Elem, za razliku od Splita gdje su na rivi zabranili isticanje televizijskih ekrana za tamo neku Hrvatsku reprezentaciju koja je nota bene treća na svijetu, kada to po riječima njihovog dogradonačelnika ne čine ni za trećeplasiranu ekipu hrvatske nogometne lige (!), u Zagrebu su veliki TV ekrani postavljeni na svim najboljim gradskim lokacijama. Ekrani po centru grada toliki su, pokušat ću biti malo slikovit, da je na mnogima od njih naš kapetan Luka Modrić – pazite molim vas foru – u prirodnoj veličini. Vidi mu se, što bi se reklo, svaka bora, a na Brozoviću je vidljivo i prostim okom da to više ne samo da nije isti igrač već nije isti čovjek.

Pravi Brozović vjerojatno je utamničen negdje u Saudijskoj Arabiji zbog kršenja zakona o sudjelovanju u igrama na sreću, a ovaj njegov doppelgänger kojega su nam poslali u Njemačku – vidi se jasno na ovim velikim plazmama izvješenim na svakom koraku po centru grada – nije ni sjenka onom našem nekadašnjem Epic Brozu. Naše dvije posljednje utakmice gledao sam na jednom od takvih glomaznih ekrana u Bobanovoj slastičarnici u Masarykovoj, ali kada mi se učinilo da im je signal slab ili da internet veza šteka jer je sve bilo nevjerojatno sporo, rekao sam im da utakmice više neću tamo gledati. Dok sam međutim shvatio da to nije do interneta već do našeg nekoć slavnog veznog reda, bilo je već kasno i morao sam potražiti novo mjesto za gledanje utakmica… Stolovi se tamo naime rezerviraju, a ja sam od svih svojih rezervacija odustao i prije nego što sam pronašao novo mjesto za gledanje utakmica. Nije to, pokazalo se, baš tako lako pronaći kako sam isprva mislio. Izbor jest velik, ali da je dobar – shvatio sam obilazeći cijeli grad – baš i nije!

Bulldog u Bogovićevoj? Da, sjetio sam ga se i ja kao prvog. Vlasnik je također bivši reprezentativac kao Boban (dobro, možda i ne baš kao Boban), pa se na prvu čini kao logičan izbor, ali televizori su im s obzirom na udaljenost sjedećih mjesta zbilja premali. Devedeset i osme je možda bilo prihvatljivo na takvom TV-u gledati neku od utakmica na kojima je i Soldo igrao, ali vremena su se po tom pitanju, i mnogim drugima, promijenila svugdje osim u Bulldogu. Osim toga, postavljeni su previsoko na zid pa se nažalost doimaju još manji, a za dojam o veličini njihovih TV ekrana u korist im ne ide ni to što su skoro svi susjedni lokali postavili barem duplo veće… Da ni ne spominjem kako je spomenuta ulica, nazvana po pjesniku i političaru Mirku Bogoviću, posljednjih godina nevjerojatno propala. Od žile kucavice ovoga grada, poteza koji je sinonim za nematerijalno kulturno dobro poznato kao zagrebačka špica, postala je najzapuštenija gradska ulica koju je zapravo najbolje zaobilaziti u širokom luku. U vrijeme nekih važnih reprezentativnih utakmica kao što je evo ova današnja – to pravilo vrijedi pogotovo!

Nećete naime uživati ni ako je tamo gledate u nekom od drugih kafića koji su se oko TV-a potrudili ipak malo više od Bulldoga. Glazba je naime u cijeloj ulici preglasna, ogromni suncobrani koje nikad ne zatvaraju pa ni u ovim večernjim terminima kad igramo protiv Spallettijevih izabranika ne dopuštaju normalno strujanje zraka uslijed čeka ćete otežano disati, dah ćete zadržavati i kad Talijani ne budu u nekoj šansi, a ni atmosfera nije onakva kakvu to ovakve utakmice zaslužuju. Prskalice vodom, uzgred kazano, kojima vas navodno osvježavaju dok sjedite, izašle su iz ugostiteljske mode već prije nekoliko godina, a iz Bogovićeve su trebale biti povučene najkasnije s ovom recentnom pojavom legionele ako već nisu i prije uspjeli shvatiti da od toga ne samo da nema nikakve koristi već je i strašno iritantno.

Netko dobronamjeran, znajući da sam iz navedenih razloga odustao od Masarykove i Bogovićeve, sugerirao mi je onda Preradovićevu ulicu kao dobru lokaciju za gledanje prvenstva neznajući da onaj dio tamo oko Pifa ni nema TV, tamo se bave nekim društveno mnogo važnijim pitanjima, a sve ono oko Gostione istina ima dobar izbor televizijskih prijamnika ali po izboru piva za utakmicu poprilično loše stoje. Neki dan, za vrijeme utakmice između Slovenije i Srbije koju sam tamo namjeravao gledati, dosta rezolutno su mi objasnili da imaju samo tri vrste nekih najkomercijalnijih piva i to samo u malim bocama. Zahvalio sam im se i utakmicu otišao gledati kući.

U kućnom frižideru imam naime veći izbor piva od onoga što nude u tako dobro pozicioniranom gradskom lokalu koji bi za vrijeme Eura morao biti konstantno krcat a nije.

Osim veličine TV ekrana, izbor piva je naime druga bitna stvar na koju treba paziti prilikom odabira mjesta za gledanje utakmice a na tome su u Preradovićevoj, evo, sramotno pali. A, ni po izboru hrane ne stoje baš najbolje… Male talijanske piadine u Fioritu i nisu baš prikladne za konzumaciju dok pokušavamo probiti njihov Catanaggio, a još od prethodne utakmice s Albanijom ne podnosim baš najbolje pekarske proizvode koji su jedina alternativa tim sendvičićima u Preradovićevoj ulici. Da Indijci kojim slučajem nisu na onako nekorektan način prije neki dan otpustili našeg Igora Štimca s mjesta izbornika njihove reprezentacije, možda bih još i jeo u bistrou Namaste koji se tamo nalazi, ali ovako je nažalost i ta opcija otpala…

Glazba koju ti kafići puštaju, društva koja se tamo okupljaju i prevelik broj slučajnih prolaznika koji uslijed negativnog rezultata mogu biti strašno iritantni sa svojim konstantnim propitkivanjem o tome kako, je l’, stojimo, također su neprikladni za ovakav nogometni spektakl kakav nas večeras očekuje, a uz sve ovo ranije navedeno to su neke od ključnih stvari za izbor lokacije na kojoj bi trebalo gledati utakmicu.

Cvjetni Trg također ništa od toga ne nudi na zadovoljavajućoj razini, isto kao ni njemu okolne ulice poput Margaretske, Preobraženske i Varšavske, a kod Hale u Cupu ‘98. u Petrinjskoj su mi na utakmici Španjolska protiv Italije koju sam tamo gledao na poluvremenu ugasili TV jer, kao, rade samo do 22 sata iako je na ulaznim vratima istaknuto radno vrijeme do 23 sata. Pa sve i da im radno vrijeme jeste do 22 sata, to su mi trebali odmah reći kad su me svojim TV-om namamili da upravo tamo sjednem u prvi red.

Za pretpostaviti je da isto neće učiniti na današnjoj utakmici i da će gostima biti omogućeno da Hrvatsku pogledaju do kraja, ali ipak stava sam da osim našeg izbornika Zlatka Dalića večeras nitko drugi ne bi trebao riskirati… Već sada naime svatko treba znati gdje će danas biti od 21 do 23 sata, što će jesti, piti te s kime će sjediti. Pitat će ga, moguće, to jednoga dana kao što se u SAD-u i sada ljude pita gdje su bili kad je ubijen JFK.

Toliko bi, eto, ova današnja utakmica mogla biti važna…

Jelačić plac? Gajeva? Neki park? Kakva je situacija, zapitao sam se i ja, na tim mikrolokacijama, ali odgovor rijetko gdje da je mogao biti zadovoljavajući. Ekran na trgu je, istina, dobar, ali ta masovna gledanja nikad nisu dobra, a osim tog gigantskog ekrana ništa drugo se tamo ne nudi. Ponuda na trgaču je općenito jako loša, a za vrijeme ovako nekih velikih manifestacija taj nedostatak sadržaja najviše dolazi do izražaja. Naša reprezentacija uostalom još od onog neuspjelog dočeka što ga je organizirao Joško Lokas nema sreće s tom lokacijom, pa je preporučljivo utakmicu gledati negdje drugdje ako nam je iole stalo do pobjede i prolaska skupine. Charlie u Gajevoj? Ne radi već dvije godine! (Ali i takav bolji od svih ostalih kafića tamo…)

Gradski parkovi poput Mažuranca ili Marulićev trg također nekome mogu zazvučati kao dobra ideja, pa čak i Bundek, ali ni oni nisu baš prikladni za ovako nešto… Mnogo su prikladniji za organiziranje partyja ženskog fashion magazina ili nekog food festivala nego što su to za nogometnu utakmicu od ovakvog značaja. Susret od ovog nacionalnog interesa zaslužuje, naime, ugostiteljski objekt koji zadovoljava apsolutne sve kriterije nužno potrebne za uživanje u nogometnoj utakmici. Sve mora biti savršeno: od velikog TV ekrana, dobrog izbora piva i centralne gradske lokacije, preko prikladnog izbora hrane i glazbe koja je u skladu s utakmicom ili je uopće nema kako bi mogli slušati komentatora, pa sve do društva s kojim utakmicu gledamo ali i onoga koje se na toj lokaciji okuplja.

Takvih mjesta, jasno vam je, nema mnogo, među ovim nabrojanima nije niti jedno, ali uspio sam ipak pronaći jedno na koje ste možda već i zaboravili iako je poprilično poznato, a koje objedinjuje sve ono što jedan navijač može poželjeti.

——

Pivnica Mali Medo u Tkalči, tvrdim ovo pri zdravoj pameti i ni od koga nagovaran, upravo je jedno takvo mjesto. Možda čak i jedino u gradu! Hrana koju tamo poslužuju ona je bazična pivnička; čvarkuše, mazalice, gulaši, kobasice i ostali roštilj – ali baš to je ono što najbolje odgovara uz velik izbor ukusnih i prirodnih vlastitih lagera koje toče po donekle prijateljskim cijenama.

Zlatni medvjed od pola litre, primjera radi, iznosi svega 3,60 eura. Dodajte tomu još par pivničkih kobasica sa zapečenim grahom za 9 eura i bit ćete zadovoljni bez obzira na krajnji rezultat utakmice…

Pivovare i pivnice Medvedgrad koje su dobile ime prema staroj bavarskoj tradiciji po kojoj su se pivovare nazivale po najbližoj srednjovjekovnoj utvrdi, a to je u Zagrebu, da vas podsjetim, Medvedgrad na Medvednici, specijalizirane su za bavarske i češke lagere. Ta piva osim što su veoma pitka i fina, bez konzervansa i surogata, najbolje pašu upravo uz ovu hranu s njihove menija i, vidjet ćete danas: pobjedu Hrvatske nad Italijom. A osim te hrane i izbora od najmanje desetak craft piva, ta njihova restoranska ispostava u srcu Tkalčićeve ispunjava, evo, i sve ostale uvjete za gledanje današnje utakmice.

Umjesto TV ekrana imaju ogromno kino platno na kojemu se utakmice projiciraju, a nogometni ambijent dodatno je pojačan desetmetarskim zidom na kojemu su ispisane sve utakmice Eura i na kojemu svakodnevno dopisuju rezultate odigranih utakmica. Tradicija je to koju su uveli prije nekoliko godina i na svakom velikom natjecanju do sada pokazala se kao savršen mamac za ljubitelje najvažnije sporedne stvari na svijetu.

Publika je nadalje ona prava nogometna, a nađe se tu i pokoji stranac koji će se najkasnije nakon drugog piva pridružiti našim navijačima u gledanju i navijanju pod uvjetom da, jasno, nije Talijan… Sjedi se pri tome na klupama, na stolovima pa i podu, glavno je da pivnicom vlada dobro navijačko raspoloženje. Baš kao i na stadionu!

Tkalčićeva ulica, da spomenem i to ovako pred kraj, koja preko godine uglavnom i nije baš najreprezentativnija, pisao sam često o niskoj kvaliteti ponude kojom tamo raspolažemo, tijekom ljeta uvijek nekim čudom postaje bez ikakve sumnje najbolja zagrebačka ulica. Fenomen je to koji se ponavlja iz godine u godinu. Klimatski je u večernjim satima nevjerojatno ugodna, prepuna je mladih ljudi, dobro raspoloženih turista te do vrha popunjenih vibrantnih kafića i restorana. Sve dakle ono što bi čovjek mogao samo poželjeti za svoj grad, ali i navijač za ključnu utakmicu Europskog prvenstva…

Dev & Hosting Plavi Pixel © 2023. Kult Plave Kamenice. All rights reserved.