Država pokušava deložirati restoran La Riseria iz Ujevićeva Blata

Svjedočili smo jučer odgodi deložacije restorana La Riseria iz prostora na uglu Gundulićeve i Masarykove, a u kojemu je nekoć bilo legendarno Ujevićevo Blato. Vlasnik prostora je, jasno, Republika Hrvatska, a društvo osnovano da upravlja tim nekretninama, Državne nekretnine d.o.o, primijetilo je da je zakupac najamnine plaćao blago rečeno neredovito, i da je ugovor o zakupu poslovnog prostora istekao još prije nekog vremena.

Budući da do obnove ugovora nije došlo niti će, prostor bi po svemu sudeći trebao biti predmet novog natječaja ali njega nije moguće provesti dok god su dosadašnji zakupci i u prostoru. I ne samo da su u prostoru prisutni, već evo tamo i najnormalnije posluju. Restoran naime radi kao da nisu ni očekivali da će ta za jutro zakazana deložacija biti provedena. Primali su rezervacije za večere, naručivali novu robu i pravili tjedni raspored za osoblje… O nekakvoj obavijesti za goste da više ne rade, barem ne više na toj lokaciji, čini mi se da nitko od La Riserijinih vlasnika još neko vrijeme ne namjerava razmišljati.

Misli su umjesto na to usmjerili na neke mnogo praktičnije stvari kao što je – Bogu hvala na pravnoj državi za koju smo se borili – smišljanje razloga za odgodu deložacije.

“Što ćemo s ribama?” pitali su vlasnici restorana ovrhovoditelje, navodeći da će se iste pokvariti ukoliko se deložacija počne provoditi. 

“Kojim ribama?” pitali su predstavnici ovrhovoditelja u čudu, a onda im je objašnjeno da je to lako kvarljiva roba koju je prilikom provedbe te deložacije potrebno adekvatno zbrinuti. Sudski službenik prisutan  po službenoj dužnosti, nije uvažio argument odvjetnika ovrhovoditelja da riba ide tamo gdje idu i škrinje zbog kojih su dovezli kamion za selidbe, i da tamo postoji šteker za struju u koji će ga po dolasku uključiti kako bi, eto, spasili jadne ribe. Isto tako, sudski službenik nije uvažio ni argumentaciju koja je po mom skromnom pravnom i gastronomskom mišljenju bila još snažnija, da La Riseria već godinama koristi isključivo zamrznutu, nekvarljivu a ne svježu lako kvarljivu ribu. To i da propadne u transportu – pokušavali su dalje ne bi li proveli zakazanu deložaciju – nije nikakva šteta…

Pomoći međutim nije bilo i deložacija La Riserije iz prostora u kojemu je prije milijun godina Tin Ujević, nesumnjivo najvažniji hrvatski pjesnik držao predavanja i soareje, odgođena je do daljnjega.

“Doviđenja, i hvala na svim ribama!” zapisao je Douglas Adams u megapopularnom Vodiču kroz galaksiju za autostopere, a istu rečenicu mogao je jučer, skoro pedeset godina nakon što je knjiga objavljena, izgovoriti i vlasnik La Riserije koji je, čim je dobio rješenje o odgodi, nestao u nepoznatom smjeru.

Nije se nitko, jebatga, sjetio pozvati Zorana Milanovića Predsjednika RH da pojede tu preostalu ribu, kao što je to po vlastitom priznanju učinio u onom notornom podzemnom klubu u Slovenskoj ulici. Sjećate se toga? To bi, eto, možda razriješilo i ovu kompliciranu pravnu zavrzlamu s ugla Gundulićeve i Masarykove, a koja bi se kako kod nas stvari u pravosuđu stoje, mogla itekako otegnuti…

——-

Elem, spomenuti ugostiteljski objekt nastao je prvobitno kao produžena ruka trgovine s talijanskim asortimanom koji isti vlasnici drže nešto malo niže u Gundulićevoj ulici prema Ilici. Sve te proizvode, a tu je najviše riječ o pastama, sirevima, pršutima, vinima i nizu drugih sitnica, pokušavaju prodati i kroz taj restoran. Legitiman je to koncept, čak i logičan, ali u praksi se nije pokazao pretjerano dobar. U La Riseriji se, naime, nikad nije dobro kuhalo, a relativno dobru popunjenost u večernjim satima mogli su zahvaliti isključivo toj nevjerojatno dobroj lokaciji za koju, ispostavilo se, neredovito plaćaju najam i više ni nemaju ugovor, te povremenim živim svirkama kojima bi privukli veća društva kojima hrana i ne bi baš uvijek bila u fokusu.

Nemam, jasno, ništa protiv takvog koncepta. Mnogo lokala u Zagrebu jako dobro funkcionira upravo na toj razini, ali kad je nešto što ipak ima i neku povijesnu i kulturnu vrijednost za cijeli grad, onda su mi standardi ipak nešto malo viši… Prava je šteta što je uslijed svega toga taj nekoć legendarni restoran postao potpuno društveno irelevantan, a jedino što je u njemu vrijedilo bila je Tinova slika koju su vlasnici La Riserije ipak ostavili na unutrašnjem zidu iako je poprilično odudarala od inače pretjerano kičastog uređenja.

Ujevićevo Blato je, usprkos tome što je oduvijek bilo jeftina krčma koja ponekad ni stolnjake ne bi istresla između dva gosta, zbilja predstavljalo istinski intelektualni salon poštenije i znatiželjnije grupe zagrebačkih intelektualaca. Sve dakle ono što je posljednjih godina, pa i prije La Riserije dok su tamo poslovali neki poprilično depresivni lokali o kojima se pisalo i u kontekstu neisplate plaće zaposlenicima, ovu lokaciju zaobilazilo u širokom luku. U vrijeme Novog vala – da spomenem i to iako je postalo deplasirano najkasnije od Banovićkine Kronike sretnih trenutaka i predstavljanja Leinerove crvene biste posvećene istom glavnom liku – Blato je bilo zadnja točka zagrebačkog Tobacco Roada koji se protezao od dva Kavkaza, preko Zvečke pa sve do ovog Ujevićeva javnog ureda.

Nedavna renesansa te mikrolokacije, do koje je došlo zahvaljujući ponovnom otvorenju Kavkaza 2018. i Bobanovoj slastičarnici koja se na nekadašnju Zvečku već više od deset godina naslanja mnogo više nego samo građevinski, a o čemu sam dosad već nekoliko puta veoma iscrpno izvještavao, dala je nadu da bi se i s Blatom stvari mogle promijeniti na bolje.

Jučerašnji događaj, međutim, kojemu smo svjedočili u prijepodnevnim satima, pokazao je da do toga ipak neće doći. Barem ne tako skoro… Nije problem u tome što su se stvorili uvjeti za deložaciju, što se na takvoj lokaciji i u takvom objektu, kako tvrde vlasti, posluje bez ugovora i neredovito podmiruju obveze, preko toga bih za veći interes još i prešao. Problem je u tome što je, nota bene, to izbacivanje odgođeno do daljnjega. A s obzirom na to da sada dolazi i ljeto pa godišnji odmori, kako na sudovima tako i u Državnim nekretninama, a ne bi, jel’, bilo zgodno ni raditi cirkus u centru grada za vrijeme turističke sezone, za pretpostaviti je da bi do zakazivanja iduće deložacije moglo proći najmanje dva do tri mjeseca. U najboljem slučaju!

Osim, naravno, ako se sudac ne prehladi pa otvori bolovanje, ima i stari godišnji koji mora sad iskoristiti, a i Sinčić odnedavno ponovno ima višak slobodnog vremena koje bi mogao iskoristiti baveći se onim na čemu je izgradio političku karijeru. Štrajk u pravosuđu? Nije nikada za isključiti… Bit će, za pretpostavit je, i nekih drugih životinja koje će prije iduće deložacije trebati zbrinuti, a ne bi me iznenadilo ni da se u prostor večer prije njihova sljedećeg rendez-vousa useli neka samohrana majka pa da do odgode dođe zbog potrebe da se u predmet uključi Centar za socijalnu skrb.

U svim tim slučajevima slobodno napravite rezervacije stola u La Riseriji i za iduće Europsko prvenstvo u nogometu koje počinje za četiri godine a na kojemu ćemo, nadam se, imati bolji početak. Riserijin kraj na uglu Gundulićeve i Masarykove ne nazire se, naime, baš tako skoro…

Umjesto “do viđenja” trebalo im je stoga već jučer ujutro reći zbogom (!), a na ribama hvala ali –  baš kao što svima preporučujem da im kažu kada za stol donesu riblju kartu – ne hvala!

Dev & Hosting Plavi Pixel © 2023. Kult Plave Kamenice. All rights reserved.