Sve što stvarno trebate znati o gastronomiji
Za kvart Prečko, koji se nalazi u jugozapadnom dijelu grada na samom rubnom dijelu Trešnjevke, istočno od prigradskog naselja Savska Opatovina i Jankomira a zapadno od Jaruna te južno od Španskog, u medijima čujemo jedanput godišnje i to uvijek otprilike u ovo doba između svibnja i lipnja.
Vrane naime, upravo sada podučavaju svoje ptiće letjeti, a tada se, najblaže rečeno, ponašaju veoma zaštitnički. Zalijeću se na prolaznike, agresivno ih prate i pokušavaju ozlijediti kljunom i kandžama. Ljudi se od njih brane torbama, vrećicama, kišobranima i svim ostalim što im se nađe pri ruci, ali u velikom broju slučajeva, mora se i to reći, dosta bezuspješno.
“Zalijetale su se na mene…”, kaže jedna stanovnica Prečkog danas a svi mediji prenose, ”bilo je kao iz Hitchcockovog filma Ptice!” Najprije su zapravo bile krenule na njenog psa, a onda i prema njoj. Bilo je jako strašno, kaže, a deset vrana koje su se do tada skrivale u krošnjama obližnjeg drveta napalo ju je s očitom namjerom da je ubiju. Prvo je osjetila kako je nešto s leđa ščepalo i zgrabilo za glavu, baš taj dan nije imala kapu jer je bilo toplije, a onda je vidjela kako je velika crna ptica odletjela prema naprijed. U biti, objašnjava gospođa dalje, u letu ju je ta ptičurina zgrabila za glavu i sad ju je strah opet ići tim putem.
“Jedan gospodin je i pao braneći se, dok je neka cura počela vikati i bježati..,” navodi dalje i druge primjere te ponovno dramatično zaključuje: “Uglavnom grozno je bilo, kao iz Hitchcockovih Ptica!” Čim je to još jedanput izgovorila začulo se snažno graktanje iz obližnje krošnje, a koje je rječita susjeda ispravno protumačila kao upozorenje da zaveže jezičinu jer, jasno, sve što se događa u kvartu bi trebalo ostati u kvartu a ne završiti na portalima, te naglo okončala svoju priču o problemima koje stanovnici Prečkog ali i obližnjih Vrbana te Španskog imaju s tim pticama i, bez pozdrava odjurila je dalje u nepoznatom smjeru.
Isina je ipak da su te vrane problem. Ne želim to nikako umanjiti. O psima lutalicama vodi se kakva-takva rasprava, međutim o vranama nitko ništa a grad, pogotovo spomenuti kvart, naseljen je jednim mamutskim jatom koje je postalo država u državi i, koje nikome ne podnosi račune. Ta njihova jata imaju svoju organizaciju i ekonomiju, a vrane kopaju po kantama za smeće u Prečkom i drugim kvartovima rame uz rame s penzionerima i drugim ugroženim slojevima društva o kojima također nitko ne vodi nikakvu brigu.
Takozvana “siva vrana” postala je tako naš sugrađanin, gotovo ravnopravan svim ostalim građanima Prečkog koji se trude da prežive današnji dan. Kad bi vrane mogle glasati a ne samo graktati, vjerojatno bi ih netko i vrbovao, animirao, nešto im ko biva i obećao, uplatio, isplatio u zamjenu za glasove, ali ovako – ama baš nikakve koristi od njih. Samo smetaju… I, napadaju! Valjda će im, složni su mnogi, ova zima napokon dohakati.
Prečko nije, međutim, samo taj horor film u kojemu se nikako ne možete riješiti tih opasnih ptičurina a što bi se dalo zaključiti ako se taj kvart promatra samo ovako, preko novinskih portala koji su se mahom pretvorili u crne kronike. Nudi taj kvart još mnogo toga više od onoga što se, eto, po krošnjama skriva…
——-
Elem, samo da spomenem Stari kotač – a što bi bilo logično jer o Prečkom čitate na portalu specijaliziranom za gastronomiju – to bi bilo dovoljno. Riječ je naime o jednom od najboljih mjesta za roštilj u gradu zbog kojega mnogi Zagrepčani već više desetljeća odlaze u Prečko. Stari kotač izgleda kao zagrebačke prigradske gostionice prije trideset i više godine, što je itekako šarmantno, a pljeskavice i ćevapi su im izvrsni, s optimalnom omjerom arome dima i okusa mesa. Otkako znam za Stari kotač tamo se ništa nije promijenilo: vrt i dalje izgleda kao iz prigradskih dokumentaraca iz sedamdesetih godina, u što su se perfektno uklapaju stare pjesme koje tamo redovito puštaju… Za ambijent u Starom kotaču sasvim je nevažno što se u njegovoj blizini izgradilo mnogo velikih poslovnih zgrada i supermarketa; Kotač se i dalje doima kao autentično, konzervirano zagrebačko predgrađe, što je jedna od njegovih većih vrijednosti. Najveća je vrijednost ipak ta što se roštilj nije pokvario pa Kotač tako i dalje priprema najbolji roštilj u Zagrebu.
Mnogo bolji od onoga u Medulićevoj gdje su, nota bene, otvorili svoju drugu poslovnicu koja jeste dobra, vjerojatno najbolja u centru grada, ali valjda zbog zarazne mješavina dima, dobrog mesa i nostalgije onaj Kotač u Prečkom i dalje mi je mnogo privlačniji pa kada se tako nečega zaželim radije odem sve do originalnog nego u svega par koraka udaljeni koji posluje pod brojem dva.
U taj zagrebački kvart omeđen Zagrebačkom avenijom na sjeveru, zamišljenom linijom istočno od Odakove, Štefanićeve i Sibeliusove ulice s istoka, rijekom Savom s juga te ulicom Svilkovići sa zapada, te koji se u šali naziva “predgrađe Ljubljane” zbog pozicije posljednjeg gradskog stambenog naselja u smjeru zapada iza kojega počinje auto cesta za Ljubljanu, postoje osim Starog kotača još najmanje dva razloga zbog kojih se tamo isplati otići bez obzira na opasnost od napada vrana.
Na samom rubu kvarta kod Vrbana nalazi se još od početka osamdesetih godina Red Apple Pub kvartovska institucija poznata još i kao Jabuka, a gdje sam s jednom svojom bivšom djevojkom koja je živjela u Prečkom proveo Badnjak.
“Ajmo radije u Saloon…”, rekao sam joj ja itekako dobro znajući kakve su tamo fešte, ali ona je inzistirala da Isusovo rođenje ipak dočekamo u kvartovskoj Jabuci. Unatoč tome što smo nedugo nakon toga prekinuli, ali ne i zbog toga, taj Badnjak mi je ostao u jednom od ljepših sjećanja. Bio je tamo i poznati nogometaš Branko Strupar, jedna od legendi tog kvarta, a s kojim sam satima razgovarao o najstarijem zagrebačkom malonogometnom turniru Kocka koji se igra na otvorenom i na koji me pozvao da nastupim za njegovu ekipu.
Za to vrijeme mi je neki domicilni stanovnik tog kvarta otišao s djevojkom, naknadno ću saznati da smo zbog njega upravo tamo i išli a ne u Saloon kako sam ja predlagao, ali nije me bilo briga. Jedan od napadačkih heroja mog djetinjstva pozvao me da s njim igram ozbiljan turnir na male golove i više mi ni jedan božićni poklon nije bio potreban.
“Dinamo!”, uzviknuo sam tada slavodobitno, a cijeli Red Apple Pub, u koji i danas znam navratiti ali ne na Badnjak niti zbog djevojke već na ručak i zbog njihovih fantastičnih rebarca, počeo je pjevati Riperovu himnu. (U Prečkom je, shvatio sam tada a uvjerio se i kasnije, velika zajednica BBB-a i jedan od poznatijih transparenata s utakmica potječe upravo iz ovog kvarta). Na Kocki, ne moram ni spominjati, nikad nisam zaigrao, ali ta večer mi je ostala u trajnom sjećanju.
Drugi razlog za odlazak u Prečko bi mogao biti još mnogo ozbiljniji. Prečko se naime zbog planske izgradnje kojom je predviđeno mnogo zelenih površina i dječjih igrališta između zgrada smatra itekako ugodnim mjestom za život pa bi se tu, eto, zbog toga moglo i ostati trajno.
Urbanizacija Prečkog počela je nakon Velike poplave ‘64. godine izgradnjom stambenih zgrada uz Lhotkinu i Dobronićevu ulicu, zatim gradnjom osnovne škole Prečko, a nastavljena daljnjom izgradnjom stambenih objekata i izgradnjom firme CAOP-a. Vremenom je Prečko dobivalo sve više gradskih sadržaja: dječji vrtić Prečko, osnovnu školu Nikole Tesle, knjižnicu, tržnicu, dom kulture te jedan od prvih trgovačkih centara u gradu… Kvart je postao u potpunosti dovoljan sam sebi te iako imaju onu svoju legendarnu sedamnaesticu koja ih vozi direktno do centra, stanovnici Prečkog skoro da ni nemaju potrebu tamo ići.
Da kojim slučajem još uvijek radi restoran Staro Prečko kod nogometnog kluba, u koji su dolazili neki od najvećih pjevača narodne muzike bivše države, tj. da ga nisu zapalili, te da je umjesto današnje pekare na mjestu preko puta stanice i dalje ona prekrasna kvartovska birtijetina “Ž” s interijerom kojim dominira mesing, limeni šank i ogledala a u koju se učestalo navraćalo na ‘nešto kratko’, možda bi se tamo zbilja isplatilo i preseliti.
Eh da, skoro sam zaboravio ali srećom podsjetio me neki portal koji se opet javio iz Prečkog, da nema onih opasnih ptičurina koje redovito napadaju i, životno ugrožavaju slučajne prolaznike…
Tada Prečko, jasno, ne bi bilo kao prizor iz Hitchcockovog filma već ono što zaista jeste – pravi autentični zagrebački kvart u kojemu bih se mogao zamisliti da živim.
Dev & Hosting Plavi Pixel © 2023. Kult Plave Kamenice. All rights reserved.
