Ima li uopće smisla u Vrapču otvarati restorane? Zapravo nema

Vrapče je bez ikakve sumnje najprepoznatljivije po najstarijoj i najvećoj psihijatrijskoj ustanovi u Zagrebu, koju je još 1877. projektirao Kuno Waidmann. Zbog toga o Vrapču kruži mnogo viceva i urbanih legendi. Kako doći do Vrapča jedna je od najpoznatijih, a odgovor je da trebaš, eto, samo skrenuti…A ima i onaj kada jedan pacijent u Vrapču kaže da je Napoleon. Nisi, odgovori mu drugi, ja sam Napoleon – sam Bog mi je to rekao! U to se u razgovor uključi treći koji kaže kako je to laž jer on, jasno, nikome ništa nije rekao. I ima takvih viceva koliko hoćeš. Ono što međutim nije vic već jedna od mnogih priča vezanih za boravak Čave Dimitrijevića u Zagrebu, a s obzirom na njegovu mitsku pojavu možemo je nazvati i legendom, također se dogodilo u Vrapču gdje je u jednom trenutku karijere on bio privremeno smješten.

Čava je, da podsjetim one nešto starije čitatelje ali i informiram mlađe, bio zasigurno jedan od najvećih nogometnih talenata u tadašnjoj Jugoslaviji, a u Dinamo je iz Partizana ali preko Subotice došao u ljeto 1987. godine kad je imao svega 25 godina. Nijedan Beograđanin, odgovorno to tvrdim, ni prije ni poslije njega nije bio toliko obožavan u Zagrebu kao što je to bio “naš” Čava.

Zbog problema s pićem i noćnim životom morao je svojevremeno otići iz Partizana gdje je već lagano postajao legenda, i tako je preko ove ranije spomenute Subotice došao u Dinamo u kojemu su tada već bili sjajni pojedinci pa su i očekivanja zagrebačke publike bila velika. Ali nije dugo trebalo da se Čava vrati svom beogradskom načinu života zbog kojeg je sve rjeđe bio i u prvoj ekipi.

“Ništa sok, ništa kava, evo stiže Dimitrijević Čava”, govorilo se krajem osamdesetih po zagrebačkim kafićima. On, Vlado Kasalo i Haris Škoro prva su dva mjeseca po dolasku živjeli u Intercontinentalu. Kad je njihov tadašnji trener Ćiro nakon nekoliko dana došao platiti njihove hotelske račune ostao je u šoku i pitao se što su to njih trojica radili. Jesu li – a po iznosu na računu je to bilo moguće – renovirali cijeli hotel?

Jelo se, pilo, častilo sve redom i tako nekoliko mjeseci, a onda im je Ćiro na treningu rekao da je stigao račun iz Intercontinentala. “Isto mi je kao da sam kupio grofa Monte Krista!” zagalamio je na Čavu, a on bi već u sljedećoj utakmici podvalio neku loptu, prodao lažnjak ili je gurnuo nekome kroz noge pa se Ćiro nije mogao dugo ljutiti na njega, a navijači su bili u ekstazi. Iz tog doba pamti se još jedna Čavina legendarna izjava: “Zar zbog fudbala da izgubim mladost!?”

Tako je, eto, Čava i završio u ovom kvartu o kojem pišem, i to baš u njihovoj najpoznatijoj instituciji – Klinici za psihijatriju Vrapče gdje su ga malo priveli, svega na par dana kako bi se otrijeznio i došao sebi. Čuo je to Petar Borota, reprezentativni golman i njegov veliki prijatelj pa je došao u Zagreb da ga posjeti. Ušao je u bolnicu na Vrapču i hodao hodnicima tražeći svog starog prijatelja Čavu…

“Alo, momak, stani!”, zaustavi ga jedna medicinska sestra kad ga je vidjela kako izgubljeno baulja bolničkim hodnicima, “Šta radiš tu, ‘ko si ti?”

“Ja sam Borota, golman Jugoslavije…”, odgovori joj taj markantni i pomalo atipični vratar koji je kao jedan od prvih, uz Huga Gattija iz Boca Juniorsa počeo izlaziti duboko u teren s loptom u nogama i driblati suparničke napadače, “Došao sam posjetiti Čavu!”.

“Ajde ti sa mnom!” odgovori mu medicinska sestra i povuče ga za kragnu, “Imamo mi tu još borota, maradona i pelea…”

“Jedan čak tvrdi da je Napoleon, da mu je to sam Bog rekao…”, zaključila je raspravu i odvukla ga do gumene sobe dok neki u nogomet malo bolje upućeni djelatnik kliničkog centra nije došao do novog pacijenta.

Znam dakle, kako doći u Vrapče, valja samo skrenuti.  Ali osim u takvim slučajevima i posjetima prijateljima ili obitelji koji su doslovno shvatili taj putokaz pa ga onda i žive, ne znam zašto bi netko zdravog razuma tamo uopće išao. Interes za tim kvartom zaustavlja se, naime, kod mnogih upravo na ovim simpatičnim pričicama i pošalicama s one strane zdravog razuma… Sve ostalo, promatrajući barem iz perspektive centra grada, ne može se smatrati nikako drugačijim nego ludim!

——-

Elem, Vrapče, jedan od najstarijih dijelova grada, sastoji se od tri dijela: Donjeg Vrapča, Gornjeg i, jasno, centralnog dijela. Malešnica koja se prečesto ističe kao zaseban kvart, zapravo je Donje Vrapče. Ona nije ništa više od ulice-dvije koje su izgradnjom novih zgrada, barem u glavama njezinih stanara, postale, kao, neki novi kvart ali zapravo je nastala na starom i dobar je način da se, ovisno o tome govori li on o Malešnici kao zasebnoj cjelini, prepozna je li netko novopridošli susjed ili je, eto, ipak starosjedilac tog kvarta nastalog uz potok Vrapčak.

Gornje Vrapče, nadalje, pokriva dvije trećine površine kvarta i osim trga Krčec koji je središte svih njihovih okupljanja, tamo su i crkva sv. Barbare kao vjersko okupljalište cjelokupnog kvarta i streljana koju je uspostavila još vojska bivše države, a zbog koje su u Vrapče svojedobno po skraćenom postupku dovedeni struja i plin. Kvart završava na okretištu buseva i zapravo je zadnji krak prema Sljemenu. Rast broja stanovnika na tom području zabilježen je 70-tih i 80-tih zahvaljujući gradnji novog naselja Gajnice i stambenog bloka Stenjevec-sjever, a Vrapče, koje je 1880. imalo 245 a 1931. godine 1.994 stanovnika, u vrijeme popisa 1971. imalo je čak 13.180 stanovnika. Danas nema više od deset tisuća. U javnosti se barata nekom zastarjelom brojkom od sedam do osam tisuća ljudi. Pritom, jasno, u zbroj ne ulazi onih nekoliko nesretnika koji svakog vikenda zbog pijane vožnje ili, štojaznam, remećenja javnog reda i mira završe u jedinici za zadržavanje Sinjak.

U trećoj komponenti kvarta, onom njegovom centralnom dijelu gdje je nekoć bio i poznati restoran Bologna, situacija je zbog tržnice možda i najgora. Istina lijep je park tamo, ali činjenica da je ta tržnica već skoro pola stoljeća u obnovi, a svakom od tih pedeset godina sve je gora, derutnija i opustošenija, bez ikakvog valjanog razloga nagrđuje cjelokupnu sliku ne samo tog kvarta već i grada.

Smiješno zvuče stoga i najave nove gradske vlasti i natječaji provedeni početkom godine a na kojima razni projektanti i izvođači obećavaju renesansu tog prostora skicirajući natkrivene zone, zatvorene poslovne jedinice i otvoreni fleksibilni prostor okrenut prema parku. Nije naime prvi put da se stanovnicima Vrapča, ali i svima nama ostalima koji svaki dio ovog grada osjećamo kao svoj, na taj način budi nada… Nedavno su kobajagi i započeli s tim radovima, ali već sada je jasno da neće uspjeti održati ni ono obećanje o rokovima u kojima namjeravaju dovršiti projekt, kamoli sve ostalo za što su povukli novac iz gradskog proračuna.

Eh da, skoro sam zaboravio, ucrtali su u svoje projekte svi sudionici natječaja i parkirna mjesta, ali za razliku od svega ostaloga što su priložili natječajnoj dokumentaciji to je jedino u što sam povjerovao da zbilja mogu realizirati jer, eto, obećali su svega dvadesetak parkirnih mjesta. To je, čini mi se, barem duplo manje nego što ih već sada ima.

Cijeli taj zapadni Zagreb, da budemo iskreni sami prema sebi, a koji obuhvaća vrlo širok prostor koji se sa sjeverne strane proteže do obronaka Sljemena i u kojemu je smješteno nešto malo hotela i dosta velikih poslovnih zgrada, po pitanju ozbiljnih restorana i ne stoji baš najbolje. Vrapče – bez obzira bilo gornje, donje ili centralno – nije nažalost iznimka od tog najdužeg i veoma širokog dijela grada koji je u gastronomskom smislu jedna pustopoljina.

Nađe se naravno tu poneki restoran s nekom tradicionalnom, veoma dosadnom i vrhnjem za kuhanje bogatom ponudom u kojem se lokalni žitelji tog područja mogu prehraniti, ali s obzirom na gore navedeni broj stanovnika, od čega su mnoge mlade obitelji kojima bi kvart u idealnom svijetu trebao zadovoljavati sve životne a time i gastronomske potrebe, to je ipak premalo i žao mi je što i ovo moram konstatirati: nedovoljno dobro.

Pogotovo ako uzmemo u obzir da su mnogi gradski kvartovi koji su zbog svoje novije i stabilnije gradnje u potresu bolje prošli od, recimo, urušenog i opustošenog centra grada, pa je uslijed toga u njima zaživjela i neka nova restoranska scena, ali to ovdje nažalost nije bio slučaj… Ono što je na Vrapču prije mnogo godina napravila pizzerija O’Hara u Ivane Brlić Mažuranić, kad je pokazala da i na takvoj lokaciji, koju uz najbolju volju ne možemo nazvati baš mondenom, valja otvarati kvalitetne restorane najkasnije nakon 2020. trebali su činiti i drugi. Nitko međutim to nije napravio, a sada je pitanje ima li takvo što više uopće smisla.

Odgovor je – nema!

Noćni klub Ludnica, da spomenem i to ovako pred kraj, koji je predugo bio glavno noćno odredište mnogih Zagrepčana pogotovo onih koji su se smatrali tzv. Zlatnom mladeži, ali i omiljeno mjesto tadašnjih nogometnih reprezentativaca koji su se rado odazivali da budu kumovi kluba i njihove su fotografije krasile tunel na ulazu u klub, jedini je zapravo ugostiteljski objekt zbog kojega su ljudi i iz drugih dijelova gradova znali potegnuti do tamo. Ta Ludnica, uz onu pravu po kojoj je nazvana, bila je nažalost jedina kvartovska odrednica po kojoj su bili poznati i izvan svojih granica. Koliko je to loše ne moram, nadam se, posebno navoditi!

Za spomenuti narodnjački klub, međutim, više ni ne znam radi li, mislim da ne radi a sasvim sam siguran da i u slučaju daljnjeg poslovanja više nije onako popularan kao što je bio u vrijeme dok je Rakitić, kao igrač Schalkea u to vrijeme, znao uzeti privatni avion i zajedno sa svojim tadašnjim klupskim kolegom i prijateljem Manuelom Neuerom samo na jednu večer doletjeti u Ludnicu. Njezina popularnost nadilazila je time ne samo kvartovske već i državne granice, ali ova situacija u kojoj zapravo ni ne znam radi li ili, eto, ipak ne radi, sigurno je bolja opcija za cjelokupnu društvenu zajednicu. 

Dvije ludnice su, naime, previše i za Vrapče. Bez obzira što je to još od 1877.  jedina prepoznatljiva odrednica te zagrebačke četvrti koja s obzirom na svoje stanovništvo ali i potencijal koji se tamo nalazi, zaslužuje mnogo više i bolje.

Dev & Hosting Plavi Pixel © 2023. Kult Plave Kamenice. All rights reserved.