Sve što stvarno trebate znati o gastronomiji
Prije nekoliko godina, sjećam se toga dobro, bilo je rano jutro kada je u jednom uglednom frizerskom salonu u Bauerovoj ulici neprijatnu tišinu prekinula oštra zvonjava telefona. “Ne javljaj se…”, podviknuo je strogo dežurni brico na bubuljičavog dripca iz frizerske škole koji je imao tu sreću da upravo ovdje odrađuje svoju praksu, “to novinari zovu već deseti put jutros da pitaju šiša li se ovdje bivši vlasnik jednog velikog trgovačkog lanca.”
U salon u tom trenutku ulazi još jedan bivši, onaj dopredsjednik aktualnog prvaka Hrvatske u nogometu, tada neka vrsta specijalnog savjetnika a sada, evo, bjegunac od pravosuđa. Vidno je uzrujan.
“Prljavi su…”, govori još s vrata pokazujući na mnoštvo okupljeno ispred frizeraja, “Ne znaju se ni oprati!”
Jedan general o kojemu je nedavno snimljen igrani film s Goranom Višnjićem u glavnoj ulozi, a koji se također ovdje redovno šiša, na to je samo potvrdno kimnuo svojom uredno kockasto podšišanom glavom.
Iako je spomenuti frizerski salon smješten u Bauerovoj ulici, što se klijentele tiče – on pokriva jedan mnogo veći teritoriji. Nekadašnji prvi strijelac Svjetskog prvenstva ovdje dolazi još otkad je iz N.K. Osijeka kao obećavajući ali ipak žgoljavi balavac tek bio prešao u Dinamo, a legenda kaže da se kasnije čak i iz Madrida svaka dva tjedna vraćao u Zagreb samo zbog šišanja. Na tome je, navodno, snažno insistirala poznata španjolska ljepotica Ana Obregon, tadašnja bolja polovica ovog izvanserijskog golgetera vječno uredne frizure…
Vladimir Šeks je, nadalje, upravo ovdje napisao Ustav Republike Hrvatske dok je čekao da dođe na red kod svoje najdraže frizerke Tine, a ni jednom od bivših predsjednika države nije bilo mrsko spustiti se pod pauzom za gablec s Pantovčaka na jedno brzinsko šamponiranje.
Svi nabrojani, pa još i mnogi drugi javnosti poznati ali i nepoznati ljudi kojima onaj omalovažavajući izraz “tko te šiša” nije uvreda već prilika da se pohvale, ovdje dolaze zato što osim svih onih uvjeta koje frizerski salon mora ispunjavati kako bi ostvario dugoročnu odanost svojih klijenata – među kojima su najvažniji spremnost na ugodne razgovore, poznavanje susjedstva, sporta i tvog imena te poštovanje svih želja vezanih za frizuru, škare koje nisu zahrđale i uredno pometen pod – nudi još dvije iznimno bitne komponente.
Prva, veoma važna, da je jedina potrebna verbalna instrukcija pri sjedanju u stolicu ono usputno: K’o i uvijek!, a druga – moguće još važnija – da je brico uvijek na strani svoje mušterije te da je bezrezervno podržava. Pogotovo u odnosu s nekim trećim licima koja se tu, eto, ne šišaju niti briju. Poput, evo, ovih dokonih novinara koji su to jutro prije nekoliko godina sasvim bespotrebno narušili inače idiličnu atmosferu ovog malog frizerskog salona u Bauerovoj.
“Nabijem ih i ja!”, podrži brico brzo tadašnjeg specijalnog savjetnika koji je na početku priče vidno uzrujan ušao u salon te mu pripremi stolac za pranje kose i šišanje iz kojega je upravo zadovoljno ustao bivši vlasnik jednog velikog domaćeg trgovačkog lanca koji će u ovoj super izbornoj godini izaći i na parlamentarne izbore. A koji je, uzgred kazano, uz malu pomoć spretnih djelatnika to jutro skoro pa sasvim nezamijećeno napustio radnju ostavljajući tako ispred ulaza okupljeno novinarsko mnoštvo neobavljena zadatka.
“Oćemo k’o i uvijek?”, pitao je potom naš glavni junak više reda radi ni ne čekajući odgovor uključio brijaču mašinicu čiji zvuk je već nakon par sekundi umirio i ovu stalnu mušteriju.
Mali dripac iz frizerske sve to je samo radoznalo promatrao i na najboljem mogućem primjeru učio što sve čini jednog pravog bricu kojemu klijenti vjeruju te mu se uvijek rado vraćaju. Neki, evo, poput spomenutog bivšeg vlasnika velikog trgovačkog lanca, a što je u tim ranim jutarnjim satima posebno zaintrigiralo svekoliku javnost nesvjesnu tople obiteljske atmosfere koja vlada u tom malom salonu, čak i svaki dan…
——-
Elem, prošlo je od tada već tih nekoliko spomenutih godina, najmanje sedam, a u Bauerovoj ulici ponovno su se počeli okupljati novinari.
Taj kvart oko nekadašnje Kraševe ulice, u opisano vrijeme nije bio neko pretjerano frekventno mjesto. U gradu je oduvijek bilo mnogo privlačnijih mjesta zagrebačkoj društvenoj i političkoj kremi, ali opet bi svi koji pripadaju toj skupini ili se barem tako osjećaju, kada je za šišanje protegnuli korak do Bauerove.
U međuvremenu je taj kvart međutim postao najvrući zagrebački kvart za kafiće i barove. Pisao sam nedavno o tome upravo na stranicama ovog portala specijaliziranog za gastronomiju. Pri tome, važno je napomenuti da ovaj kvart nije postao samo okupljalište mladih i urbanih ljudi, onih kojima više ništa ne predstavlja šepurenje po Bogovićevoj i fotografiranje za nemaštovite portalske rubrike o tome gdje su se poznati i slavni okupili oko pepeljare, već je i ugostiteljska ponuda prilagođena upravo takvom susjedstvu.
U Smičiklasovoj se tako otvorio TEN22, kafić nastao u sklopu Zagreb Social Cluba, projekta koji već više godina okuplja, odijeva, opija i zabavlja neke mlade i urbane gradske ljude koje bi bez problema moglo teleportirati u središte bilo kojeg europskog grada i ne bi odudarali od ondašnjih modernih ljudi. Kafić Program je također tu, odmah kraj legendarne Bookse koja ove godine slavi 20 godina rada, a u velikoj ostakljenoj kutnoj prostoriji s jako puno prirodnog svjetla nalazi se i dobra pizzeria Park.
Izvrsni riblji restoran Zlatna školjka, Mr. Fogg, kafić Lutta u koji zalaze neki neobični ljudi za koje se tek treba utvrditi s kojeg su planeta ali zasigurno je napredniji od ovog našeg jer, kako se čini, komuniciraju samo uz pomoć misli, te dva bistroa koja nude sjajne vegetarijanske i bezglutenske obroke: Verde i Fetiš također su tu, a ni Džamija nije daleko oko koje je od tada niknulo mnogo zanimljivih ugostiteljskih objekata. Noel, jedan od vodećih zagrebački fine dining restorana, pa slastičarnica Dolcinotti, Monocycle specialty Coffee kraj prekrasne Frakturine knjižare i Square One, da nabrojim samo neke…. A i štemere i tučaroše koji su donedavno držali tih par stotina metara oko Martićeve ulice zamijenili su s vremenom hipsteri, milenijalci, influenceri i celijakičari. Cigla – da ponovim i to – nije više jedino što je u ponudi ove zbilja šarmantne ulice kojom umjesto straha za vlastiti život sada vladaju dobre vibracije i opuštena, kvartovska atmosfera.
Kontinuirano otvaranje novih korisnih, simpatičnih i specijaliziranih dućana, restorana i barova sa sjajnom ponudom svjedoči o tome da je ova gradska zona danas zbilja postala jedno relevantno društveno središte. Razlog okupljanja sedme sile nije međutim bio taj, iako im nije loše došlo nakon obavljena posla kada su se rasporedili po svim tim kafićima javljajući u redakciju da će malo kasniti, već isti kao i onaj prije sedam godina: mali frizerski salon u Bauerovoj ulici.
Premijer Plenković dobio je naime, u tom spomenutom salonu, još uvijek pod nerazriješenim okolnostima kako mu je i zašto tamo ostavljeno, anonimno prijeteće pismo. “Pupovčevo suho zlato…”, pisalo je, oslovljavajući valjda Plenkija te nastavilo, ”Trebalo mi je neko vrijeme da pronađem gdje se šišaš.”
Da taj čovjek nije pretjerano pametan vidi se već po toj rečenici jer se Premijer isključivo tamo šiša već više od četrdeset godina, od kada ga je stric još kao dijete tu prvi put doveo, ali svaku sumnju o tome da on to nipošto nije otklanja druga rečenica u kojoj mu – pazite molim vas ovo – najavljuje šišanje na nulu.
Ta frizura, reći će vam svatko tko se barem donekle razumije u modu i muške frizure, nipošto ne bi odgovarala uz Plenkovićev stil, ali ni oblik glave.
Nepotpisani i u muške frizure očito nedovoljno dobro upućeni autor pisma kasnije na dvije stranice objašnjava i da bi taj problem riješio skraćivanjem glave, ali kako je sam premijer rekao da se ne brine zbog upućene mu prijetnje, isto ne bi trebali činiti ni mi. Ima on naime dobre radare! Potvrdio je još da, citiram: “Ima jako dobru frizerku i super ekipu s kojom je jako zadovoljan,” pa ne bi trebali strahovati ni od toga da će biti obrijan na ćelavo ili ne daj Bože promijeniti bricu. U malom frizerskom salonu u Bauerovoj ulici, a u kojem već drugi put u posljednjih deset godina dolazi do velike frke uslijed eminentne klijentele koja ih već više desetljeća revno posjećuje, ostaje tako sve po starom.
Nema doduše više onog na početku spomenutog brice, u zasluženoj je mirovini, ali zahvaljujući generacijama bubuljičavih dripaca iz frizerske škole koji su imali tu sreću da upravo ovdje odrade svoju praksu, nauče se poslu pa onda kasnije tu i nastave raditi, te svih onih sjajnih frizerki koje su skoro svoj cijeli radni staž proveli šišajući razne glave u Bauerovoj ne praveći pri tome razliku između značaja tih glava, ono što je ostalo je topla obiteljska atmosfera zbog koje im se ljudi stalno vraćaju.
Bez Nene u Bauerovoj, a koji je bio jedan od začetnika popularnosti cijelog kvarta, ništa ne bi bilo – tvrdim ovo pod punom kaznenom i materijalnom odgovornosti – od ovog ugostiteljskog, ali i svakog drugog procvata oko Martićeve ulice. Telefon im posljednjih dana ponovno ne prestaje zvoniti ali oni se, jasno, ne javljaju…
Dev & Hosting Plavi Pixel © 2023. Kult Plave Kamenice. All rights reserved.
