Dubrava, kvart poštenih ljudi i olimpijskih prvaka, nema nijedan dobar restoran. Ni kino ni kazalište

Jednom davno napisao sam da u Dubravi žive najobzirniji ljudi. Usred noći znaju ti prići njih desetorica, šalio sam se tada, samo da te pitaju imaš li možda nekih problema. Prenijeli su to svi mediji, a po nekim preozbiljnim portalima razvila se nakon toga i žustra rasprava o tome je li Dubrava siguran kvart. Pljačke i ubojstva, navodili su tada, skoro da su svakodnevica u Dubravi, a premlaćivanja se više ni ne prijavljuju…

Dubrava, koja je iznjedrila tisuće zanimljivih priča, specifičnih ljudi i događaja, stekla je nažalost i reputaciju jednog od najopasnijih zagrebačkih kvartova, koje će se teško riješiti iako se posljednjih godina po tom pitanju ne razlikuje previše od nekih drugih gradskih kvartova također često zastupljenih u crnoj kronici.

Ta moja šala o obzirnim stanovnicima kvarta prenosila se toliko dugo da se na kraju, kako to u bespućima interneta obično biva, izgubilo to tko je autor iste, a što me u tim mojim mladim autorskim danima dosta uzrujalo. Tražio sam neko priznanje za tu svoju doskočicu o jednom od najvećih zagrebačkih kvartova koji oduvijek prati glas opasne zone, pogotovo kad sam vidio da su se počele štampati i majice s tim natpisom, ali nakon što sam ja malo odrastao, a Dubrava se promijenila iz tog nekoć zeznutog kvarta u kojemu su se na ulici prodavale cigle a dečki iz drugih kvartova svoje cure iz Dubrave smjeli dopratiti samo do okretišta, postalo mi je drago da mi se ime ne veže uz tu izjavu. Jer ona više nipošto ne stoji.

Posljednjih godina Dubrava je, a ovo tvrdim ni od koga nagovaran niti prisiljavan što je u ovom konkretnom slučaju dosta važno za napomenuti, jedan od najautentičnijih zagrebačkih kvartova. Klinci tu i dalje igraju nogomet na školskom igralištu umjesto da ih mamice u velikim SUV-ovima razvoze po francuskim vrtićima. Curama se pokušava uletjeti s nekom spikom uživo a ne u inbox i kao u pjesmi Radio Dubrava od njihovog domaćeg benda Prljavaca, ustaje se rano ujutro, obrije i pomoli, pa ide šljakati. Jedinstvo i radnički mentalitet jedne su od glavnih značajki ovog kvarta, a konstatacija postaje jasna kad se prouči koliko dobitnika olimpijskih medalja kvart zapravo ima.

Dosad je na Olimpijskim igrama čak šestero sportaša iz Dubrave osvojilo ukupno sedam medalja – više nego, primjerice, Osijek i Šibenik zajedno. Radi se o Sandri Perković, Filipu Hrgoviću, Manuelu Štrleku, Josipu Glasnoviću, Martini Zubčić i, naravno, Tinu Srbiću koji nikada na prepušta spomenuti kvart iz kojega dolazi. Kvart koji su do sada pejorativno zvali “olimpijskim selom” jer, kao, svi hodaju u trenirkama, na Olimpijskim igrama u Riju osvojio je više medalja od Argentine, Turske, Tajvana i Norveške, postajući tako naša gradska četvrt s najviše medalja koju bi umjesto olimpijskog sela valjalo nazivati olimpijskom silom.

Doček koji su, uzgred kazano, priredili svom nekadašnjem susjedu Juranoviću nakon povratka sa Svjetskog prvenstva u nogometu, bio je mnogo bolji od onoga koji nam je Joško Lokas organizirao na Jelačić placu, a za koji još uvijek ne znamo što je zapravo bio.

Istovremeno, Dubrava je nažalost i jedan od najzapuštenijih zagrebačkih kvartova koji unatoč tome što broji blizu sto tisuća stanovnika, a što je čini trećim zagrebačkim kvartom po naseljenosti odmah iza Trešnjevke i Novog Zagreba, nema ni kino ni kazalište, osim dječjeg. Divljeg parkinga im zato ne nedostaje… isto kao ni fast foodova, pekara i automat klubova.

Kad se vozite Avenijom Dubrave od Maksimira prema Sesvetama, sa svih strana možete vidjeti samo kladionice, autoservise koji nude i ugradnju plina, i ponude za otkup zlata. O nekom restoranu vrijednog spomena ne može se uopće govoriti tamo gdje je McDonald’s kod pumpe jedno od središta kvartovskog društvenog života, a s dva poznata kebaba, Jumbo i Ali kebaba, čak i onog gastronomskog…

Eh da, skoro sam zaboravio, hot-dog na INA-inoj pumpi, koja je također središte mnogih zbivanja i jedan od glavnih kvartovskih orijentira, jedan je od najprodavanijih prehrambenih artikala u tom dijelu grada. Pametnom dosta, rekao bi narod.

Građanska inicijativa “Ne damo Mjesnu”, da spomenem i to, a što dodatno ocrtava ovu tezu o zapuštenosti kvarta, po cijeloj Donjoj Dubravi oblijepila je plakate i razbacala letke kako bi pozvala građane u pomoć za očuvanje dječjeg igrališta kod tamošnjeg mjesnog odbora. Kvart je posljednjih godina već ostao bez dva parka ali i igrališta, sprava za igranje i vježbanje, ograda koje su susjedi gradili vlastitim rukama, a ovo je treći kojega će po svemu sudeći zadesiti ista sudbina.

Čak se i Konjščinska ulica, ta prva duty free zona u Zagrebu, savršeno uklapa u ovu priču o sveopćoj zapuštenosti kvarta. Prije desetak godina u gotovo svakoj se kući u Konjščinskoj ulici nalazila trgovina s tekstilom, obućom, ljetnim rekvizitima ili jeftinim plastičnim igračkama, a danas ih radi možda jedna od pet, dok su ostale zabarikadirane ili preuređene u garaže i stanove. Na cesti kojom se ranije od gužvi jedva moglo prolaziti može se vidjeti tek poneki pješak ili automobil koji se možda koristi ulicom kao prečicom između Avenije Dubrava i Kolakove, a u kafiću, koji je nekoć bio jedan od mjesta gdje su padali poslovni dealovi, roba se uvaljivala, valjala i gurala, može se vidjeti samo poneka grupa mladića koji lijeno razgovaraju, ispunjavaju ticket za kladionicu ili tipkaju po mobitelu.

Prava je šteta stoga da jedan kvart prometno tako dobro povezan s centrom grada, koji pritom ima i jednu od važnijih bolnica u državi, nekoć obećavajući Garden Mall shopping centar i sad već propali Jadran film, nikako ne uspijeva postati ono što je recimo postao Brooklyn u New Yorku, a to je jedno je od najboljih mjesta za život u Velikoj Jabuci gdje sve vrvi od barova, restorana, kafića i parkova, već ostaje, eto, Peckham iz Mućki. Također veoma obziran londonski kvart…

——

Elem, na cijelom tom području naselja Dubrava koje je naziv dobilo po hrastu iliti dubu a dijeli se  na Gornju i Donju Dubravu, skoro da nema nijednog ugostiteljskog objekta zbog kojega bi netko tamo potegnuo. Još gore: malo je ugostiteljskih objekata koji uopće uspijevaju zadržati lokalne stanovnike da ne idu drugdje na piće ili noćni provod, a pogotovo na ručak i večeru.

Posljednji koji je uspio u privući ljude u Dubravu bio je Rubelj grill, otvoren 1982. ali već od sredine devedesetih kad je otvorio sedamnaest lokala po cijelom gradu, ljudi su logično počeli posjećivati one koji su im najbliži, jer je dugo vremena na svim lokacijama – baš poput velikih svjetskih lanaca restorana – uspijevao održavati jednaku kvalitetu.

Od tada, međutim, ni od koga nisam čuo da u Dubravi ima, što ja znam, neka dobra roštiljarna. Ili, recimo, janjetina i odojak s ražnja… Sve ne previše zahtjevni ali veoma popularni ugostiteljski koncepti koji bi upravo tamo, baš kao i možda neki široko narodski restoran s gablecima pogodan i za brze poslovne ručkove, mogli lijepo zaživjeti na radost cijeloga grada. Barem to. Jer neki restoran s visokim i profesionalnim kulinarskim standardima, s obzirom na stanje u kojemu je cijeli kvart, ipak bi bilo previše za očekivati…

“Moraš otići u Dubravu probati hranu o ovom novom restoranu!” nije nažalost još uvijek rekao nikada nitko.

Otvaralo se istina, u međuvremenu dosta kafića, ali malo njih je uspjelo premašiti lokalni, kvartovski karakter, a ono od restorana što se otvaralo bilo je uglavnom prosjek koji bi prečesto odlutao u kič. Nisu stoga ni predugo trajali, a stanovnici Dubrave popunjavali su mjesta po barovima, noćnim klubovima i restoranima u centru grada. Mnogi od njih su i otvorili neka od najposjećenijih gradskih lokala, ali umjesto u Dubravi to su, eto, učinili u centru gdje nota bene i dalje izvrsno posluju.

Potencijal Dubrave iznimno je velik. Osim spomenute izvrsne povezanosti s užim gradskim središtem i nesumnjivo velikom broju financijski dobrostojećih i sposobnih pojedinaca i obitelji, ali i brojnosti naselja, tu je i nezanemariv aspekt da su cijene stanova u tom dijelu grada i dalje relativno niske, pogotovo kad ih uspoređujemo s kvartovima od kojih ih dijeli tek dvije ili tri tramvajske stanice. Idealna je to prilika da se kvartu udahne i novi život s mladim obiteljima koje bi u nemogućnosti da adekvatno odgovore na ovo prenapuhani balon na tržištu nekretnina upravo tamo potražile alternativu. Za takvo što bi međutim osim samoinicijativnog kupovanja stanova trebalo napraviti i neki širi, društveno smisleni okvir na razini Grada Zagreba, a koji zasigurno ne bi uključivao smanjenje broja parkova u kvartu već bi Dubravi napokon poklonili pažnju koju joj obećaju još od početka devedesetih kad je prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman tamo imao svoju izbornu jedinicu. Nakon pobjede na izborima u Konjščinskoj ulici okrenut je vol, zbog čega su duhoviti stanovnici Dubrave tu ulicu nazvali i Vol Street, a tom prilikom im je obećano i da nikada neće biti zaboravljeni niti od vlasti zanemareni. Garantirana je čak i pomoć Janjevcima u dovođenju rodbine s Kosova, ali do toga nikada nije došlo pa su se ti isti ljudi u svoju domovinu vratili tek kad ih je Milošević tenkovima otjerao s Kosova. Umjesto da, eto, tada dođu kao dobrostojeći ljudi i trgovci, a nije ih moglo biti više od nekoliko tisuća, oni su samo s vrećicama u rukama došli potpuno osiromašeni u dio Dubrave koji je kasnije zbog izrazito slabog stanja kolokvijalno prozvan Palestina. Duhovito? Da, ali i žalosno.

To obećanje dakle nije ispunjeno kao ni ono da neće biti zaboravljeni, a nova im, čini se, nisu ni davali. Što je, jasno, u jednom trenutku moralo dovesti i do stvaranja nekih paralelnih društava i sveopće zapuštenosti kvarta kojoj u današnje doba nerado svjedočimo.

S nekim novim, sveobuhvatnijim gradskim programom, a koji bi obavezno morao uključivati i oživljavanje Maksimirske ulice kao snažne spone Dubrave sa središtem grada, uvjeren sam da bi cijeli kvart napokon ispunio svoje potencijale. Nitko vam onda ne bi više prilazio usred noći, a i ako bi to slučajno učinio onda bi to bilo samo da vas priupita gdje je taj novootvoreni restoran o kojemu cijeli grad govori… Bila bi to lijepa slika Dubrave od koje nas, uvjeren sam, ne dijeli ništa više od želje da Zagreb jednog dana zaista i postane srednjoeuropska metropola, kako si zasada volimo još uvijek samo tepati dok se krećemo isključivo unutar prve gradske zone.

Dev & Hosting Plavi Pixel © 2023. Kult Plave Kamenice. All rights reserved.