Gdje ćeš za Novu? vjerojatno je najiritantnije pitanje na svijetu 

Jedan od mojih najboljih dočeka Nove Godine onaj je iz 2004. godine, kad sam s društvom slavio u kafiću nekadašnjeg Dinamovog nogometaša Komljenovića-Koma. Dva moja prijatelja su, sjećam se toga vividno, barili istu curu, i to nota bene moju!

Igor Cvitanović je naišao pred ponoć u kariranom odijelu poput imaginarnog detektiva iz crtanih filmova Nik Praskatona, nije nikog uspio zbariti, a naš cjelokupni račun od nekih desetak tisuća kuna platio je bez da je trepnuo okom otac jednog od mojih prijatelja, profesor Jasenko. Ušetao je u Komu pred kraj tuluma lijep poput Alaina Delona, popio pićence na šanku sa sinom i njegovim prijateljima, pitao što Igor Cvitanović tu radi i zašto je tako odjeven te podmirio taj zasigurno pretjerano napuhani račun. Nije ni sekundu gnjavio kao što to starci u takvim situacijama obično znaju činiti. Ne sjećam se da sam ikada u životu vidio većeg kulera… Takav ću i ja, odlučio sam tada čvrsto, jednog dana biti otac, ali kao i s većinom drugih novogodišnjih odluka ni ovu, jebatga, nisam ispunio.

Puno se tada i neiskusno pilo, a ispred kafića smo se, koliko se sjećam, s nekim malo i potukli ali i bez da se uspijevam prisjetiti baš svih detalja znam da me uz tu novogodišnju proslavu oduvijek veže neki osjećaj da je bila najbolja i da se, eto, nešto slično više nikada neće ponoviti. 

Kako smo samo bili mladi, jedva šesnaestogodišnjaci, jaki, glupi, lijepi… Uf!

Nismo znali što nas čeka u životu i da će to biti jedno veliko ništa, a nije nas iskreno govoreći bilo ni briga. Dva moja prijatelja su, ponavljam, barili istu curu! I to, hej, onu s kojom sam ja došao…

Bilo je, naravno, još mnogo dobrih novogodišnjih proslava; već iduće godine bili smo na Šalati gdje smo svi povraćali od nekih užasnih swimming pool koktela po čijoj boji se već moglo vidjeti da ti danima neće biti dobro, a u Saloonu godinu dana kasnije, jedan od one dvojice ranije spomenutih prijatelja dobio je šamar od veoma atraktivne plesačice iz Colonije koju možda…khm,khm… i nije baš on uštipnuo za guzicu. Bila je to, kako ću mu kasnije priznati kada crvenilo na njegovom obrazu malo popusti, osveta za onaj ljubavni brodolom koji mi je priuštio par godina ranije. Onaj drugi od njih dvojice kasnije će, pazite molim vas ovu igru sudbine, oženiti upravo tu djevojku s novogodišnje proslave pa sam njemu oprostio i nije bilo potrebe za nikakvom osvetom. Veću kaznu od toga, shvatio sam, ionako ne može dobiti.

Sve one Nove godine, nadalje, koje smo kao društvo dočekali u Papaji, Gjuri, Pepermintu i Sokolu  pa čak i u Akvarijusu jedne godine kad smo brijali na hip-hop, ali ona koju ću uvijek posebno isticati kao najbolju bit će ipak ta iz dvije tisuće i četvrte koju smo dočekali u jednoj kvartovskoj rupi, iako legendarnoj, nazvanoj po bivšem nogometašu.

_______

Od tada je prošlo točno dvadeset godina i ta novogodišnja slavlja su iz godine u godinu postajala sve ozbiljnija. Nije se više ljubovalo s tuđim partnericama, sve se manje povraćalo, šlatalo plesačice po klubovima pa onda za to okrivljavalo svoje prijatelje skoro pa nikako, a kako nam je oporavak od batina postajao sve dulji, nismo se više ni toliko tukli.

Počelo se onda slaviti sa suprugama, prvo po restoranima onda u nečijim kućama i stanovima, a kad  su se počela rađati prva djeca više nikome nije bilo do izlaska. Glavno je postalo malo se naspavati!

Ono poprilično iritantno pitanje Gdje ćeš za Novu?, koje se počinje postavljati najkasnije od početka prosinca i bez stvarne nakane da se sazna gdje će upitani zaista ići već više da se pohvali vlastitim odabirom mjesta za provod, sve više zamijenilo je pitanje o novogodišnjem programu na našim domaćim TV kanalima.

Taj otkucaj sata u ponoć koji se nekoć dočekivao s velikim uzbuđenjem pa čak i nadom, u većini slučajeva sada se ne uspije ni dočekati. Umorni od onih prethodnih tristo šezdeset i pet dana, mnogo otkucaja sata prije tog svečanog trenutka padne se u nesvijest na fotelji pred televizorom. Umjesto poljupca i lijepih želja, a bez čega se nekoć nije mogao ni zamisliti ulazak u novu godinu, prvo što nas sada dočeka je upit od Netflixa (jer, naravno, domaći TV programi su ponovno zakazali) da li još uvijek gledamo neku glupu seriju namjerno napravljenu da nikada nema kraja.

Ne, ne gledam je niti sam je, eto, ikada želio gledati dragi streaming servisu, ali jednostavno sam ostario i Nove godine više ne proslavljam ni približno onako dobro kako sam to nekoć činio. Sada evo razgovaram sa striming servisom…

Ne slavim ih dakle više ni približno onako kako sam ih nekoć slavio, ali zato se uvijek posljednjeg dana u godini ipak nađem s društvom u centru grada i tamo negdje od podneva pa sve do navečer vrlo se kvalitetno pozdravljamo sa Starom godinom.

To je uostalom, shvatio sam s godinama, i puno bolje nego oni nekadašnji večernji dočeci koji u pravilu rijetko kada, baš kao i godina koja nakon toga slijedi, opravdaju velika očekivanja.

Najčešće to naše raskrštavanje s prethodnom godinom bude u Bulldogu, Pifu ili po novom u Bobanovoj slastičarnici B041 u Masarykovoj, gdje gledamo neke od djevojaka koje su onda također bile u Komi ili su to barem pokušavale biti, a sada su mlade odvjetničke vježbenice, revizorice u nekim brokerskim kućama ili, štojaznam, neko drugo zanimanje koje zahtijeva da se važno drže, ubrzano hodaju i nose bež balonere. Prisjetimo se tom prigodom nakratko i s kim su u mladosti sve bile, onako muški i kronološki, a ako se netko od nas nađe na toj listi što rijetko nije slučaj, dat ćemo si i haj fajv. Istovremeno, one jedva da nam u prolazu i kimnu glavom u znak pozdrava… Prerasle su nas!

Onda razglabamo malo o nogometu, Dinamo je uvijek neiscrpna tema ove sezone pogotovo, a u jednom trenutku bez obzira koliko tih novih godina tako dočekali, spomenut će se i Ivana Knoll, Nives Celzijus ili neka druga tako vatrena navijačica pa neka pati koga smeta…

Ne znam točno kada je u Zagrebu zaživio taj trend podnevnog slavljenja prvo Badnjaka pa onda Silvestrova, ima sigurno više od deset godina, ali svakako je dobro da jest. Grad je naime ta dva dana u godini pun do posljednje stolice, atmosfera je nevjerojatno ugodna i prijateljska, a srest ćete svakoga koga preko godine možda niste uspjeli iako ste to željeli. 

“Sve najbolje!” odzvanjaju lijepe želje cijelim gradom među znanima i neznanima, a ljubav je, složit ćete se, barem tih dana prevladavajuća emocija.

“Tebi i tvojima isto!” odzvanja donjogradskim ulicama kao jeka…

Malo se, jasno, tu i popije, ugostitelji navode da najbolje idu pjenušci kojih u tom kratkom vremenskom periodu prodaju više nego tijekom cijele godine, a oni među nama koji se sjete ubace i nešto hranjivo u kljun. Nije pretjerano važno što jer će se taj novogodišnji mamurluk prvog siječnja ionako liječiti nekom zaostalom sarmom uz novogodišnji koncert Bečke filharmonije posvećen obitelji Strauss, dok ni sami zapravo u to ne vjerujući donosimo čvrstu odluku o tome kako ćemo u narednoj godini manje piti. Po tome koliko nam se alkohol zamjerio, uostalom, odmah znamo i da je provod od prethodnog dana, u godini koja je sada već iza nas, bio itekako kvalitetan…

Bez obzira dakle što mi niti jedna noć ne može biti ni približno onako luda kao što je to po mom sjećanju bila ona prva u 2004. godini, zadnji dan u godini, shvatio sam s ovim odmakom od dva desetljeća, zna biti itekako upečatljiv. Nadam se samo da pohlepni ugostitelji poput onih koji su za tako spontana dnevna okupljanja počeli naplaćivati stolove po pet stotina eura te uveli zabranu narudžbe pojedinačnih pića već samo nekih preskupih boca, neće upropastiti ovu krasnu tradiciju za Silvestrovo.

——-

Za sve one Zagrepčane koji nemaju, poput mene, tu neku svoju 2004. godinu o kojoj će pričati unucima ili, evo, pisati na portalima specijaliziranima za gastronomiju, već su za istom još u potrazi a Novu godinu ipak ne žele dočekati za dana niti na Trgu bana Jelačića gdje iz nekog nepoznatog razloga u ponoć nastupa Let 3, brojni klubovi organizirali su posebne ponude. U Rayu, jednom od najposjećenijih zagrebačkih klubova, tako imaju više ponuda za koje se cijene paketa kreću od 250 pa sve do 1000 eura  a ovise ponajviše o broju osoba za stolom i što oni žele za jelo i piće.

Cijene stolova u Mintu kreću se od 600 do 1500 eura, a party koji su pripremili odvija se pod nazivom Playboy gala NYE. Kodeks odijevanja je seksi i elegantno, a za program su pripremili nešto što se naziva Limited Edition Cabaret Show za koji je inspiracija bio Hugh Hefner. Što će to točno biti još uvijek nitko ne zna, ali sve će, kažu njihovi stalni posjetitelji u šali, gorjeti!

U Johannu Francku, nadalje, pripremili su party pod nazivom Old Glamour Hollywood, a dress code su elegantne haljine i odijela uz dodatke klasične holivudske elegancije. Cijena ulaznice je 20 eura, a posebnost njihove ponude je to što je chef Mate Janković kreirao posebnu večeru koja košta 70 eura po osobi, u što je uključena i ulaznica za party koja tu ponudu čini jednom od isplativijih u gradu.

Club Gallery je najavio nastup onog tipa što svoju publiku udara cipelom po glavi i predstavlja se kao jedna od najvećih i najtraženijih zvijezda na Balkanu, imena mu se ne mogu sjetiti, a u Bestu, Katranu, Tvornici kulture i mnogim drugim klubovima u užem i širem gradskom središtu najavljeni su razni DJ-i koji bi se trebali pobrinuti da vam ta večer zbilja i bude onakva kakvom je predstavljaju – najluđa u godini.

Hoće li to na kraju zaista tako i biti, nitko ne može sa sigurnošću tvrditi. Visoka cijena nije naime nikakva garancija za provod niti je to, nota bene, neki razvikani klub, ali nije ni isključeno da će baš tamo netko pronaći svoju Komu.

Ono međutim što je ionako mnogo važnije od toga kako se provodi zadnji dan ili noć u godini na izmaku, svi oni su dani u godini koja je pred nama, a ova 2024. broji ih jedan više nego što je to uobičajeno. U rukama svakog od nas je da se potrudimo da to ne bude njena jedina posebnost.

Fotografija/Shutterstock

Dev & Hosting Plavi Pixel © 2023. Kult Plave Kamenice. All rights reserved.