Sve što stvarno trebate znati o gastronomiji
RTL je jučer emitirao dosta strašnu priču o Puljaninu Stanku Lakoviću, koji je u svibnju sa suprugom ručao u jednom riječkom restoranu. Gosti su za piće naručili vode s okusom, koje su na stol došle u originalnim bočicama. No čim je gospodin Laković popio par kapi vode, osjetio je da mu grlo i želudac gore. Pozvana je hitna pomoć, koja mu je spasila život.
Laković do danas osjeća teške posljedice trovanja, jer ne može gutati. Dramatično je smršavio, a liječnici su mu morali proširivati jednjak kako bi uopće mogao jesti. Liječnici su ustanovili da je Laković zapravo popio korozivno sredstvo, neku vrstu kemijske kiseline. Da je popio malo više, vjerojatno bi umro. Lakovićeva supruga vratila se u restoran i tražila bocu i čašu iz koje je njen muž pio. Osoblje joj ih nije htjelo dati.
Nakon što je platila račun, vidjela je da su s računa izostavljene vode s okusom. Lakovići su tužili restoran, a Državno odvjetništvo reklo je RTL-u da provodi izvide. Priča je dosta strašna. Sjednete u restoran, naručite bezazleno piće koje stiže u originalnoj bočici i zamalo poginete. Javnost, međutim, do sad nije doznala o kojem se restoranu radi. Uvjereni smo da se ime restorana u kojem se dogodio ovaj fizički opasni incident mora objaviti. Evo zašto.
Prvo, restorani jesu odgovorni za svu hranu i piće koju prodaju. Kad su se u Nomi svojedobno deseci gostiju otrovali norovirusom iz dagnji, danski i svjetski mediji nisu izvještavali o trovanju u jednom restoranu u Kopenhagenu nego baš o Nomi i njenom chefu Reneu Redzepiju. Kad se prije tridesetak godina više ljudi otrovalo salmonelom u sladoledu u poznatoj zagrebačkoj slastičarni Horak, ondašnji hrvatski mediji nisu govorili o trovanju u jednoj slastičarnici nego o trovanju u Horaku.
Zdravstveni incidenti u reestoranima uvijek su pitanje javne zdravstvene sigurnosti, pa javnost mora znati gdje se određeni incident dogodio. Drugo, restoran se prema bračnom paru Laković nije ponio u dobroj vjeri, jer da se vlasnik restorana ponašao kao profesionalac dopustio bi gospođi Laković da uzme spornu bocu i čašu, i ne bi izostavio vode s računa kad je već naplatio račun, usprkos gadnom incidentu koji se dogodio u njegovom restoranu. Kad vlasnik i osoblje restorana ne nastupaju u dobroj vjeri prema gostima, nužno se postavlja pitanje skrivaju li nešto i jesu li inače skloni nepoštenim profesionalnim praksama. Što je vlasnik riječkog restorana zapravo trebao učiniti?
Vlasnik restorana, prije svega, uopće nije smio ništa naplatiti gostu koji je zamalo poginuo u njegovom restoranu. To je prva i najmanja gesta dobre volje.
Drugo, restoran je morao odmah nazvati policiju, detaljno izvijestiti o incidentu i tražiti da policija osigura dokazni materijal, bocu i čašu. Ako to nisu htjeli napraviti, restoran je morao dati bocu i čašu gospođi Laković. Treće, restoran je morao kontaktirati dobavljača vode s okusom i službeno tražiti objašnjenje.
Osim ako se ne radi o jednom od onih restorana (i kafića) koji katkad iznova pune originalne boce raznim proizvodima koji su jeftiniji od originalnih proizvoda. Ovo zvuči neobično, no činjenica je da se, primjerice, u originalne bočice maslinova ulja sa skupim etiketama u pojedinim restoranima ulijeva jeftino maslinovo ulje iz diskontnih supermarketa. A jedan nam je konobar, ali bez dokaznog foto materijala, poslao mail u kojem upozorava kako poznati zagrebački restoran u prazne boce Jane toči vodu iz vodovoda, pa je onda gostima prodaje kao Janu. Postoje, naravno, i treća i četvrta opcija: restoranu je mogla podmetnuti konkurencija ili nezadovoljni djelatnik koji se, tko zna zašto, želio osvetiti vlasniku.
Ne znamo, naravno, što se dogodilo u riječkom slučaju. No, uvjereni smo kako se ime riječkog restorana gdje se gospodin Laković otrovao mora objaviti, kao što se mora objaviti i naziv pića iz čije se boce Laković otrovao. Javnost mora imati pravo na informacije koje se tiču fizičke sigurnosti hrane i pića.
Dev & Hosting Plavi Pixel © 2023. Kult Plave Kamenice. All rights reserved.
