Sve što stvarno trebate znati o gastronomiji
Vijest o dugoočekivanom otvorenju Hard Rock Cafea u Dubrovniku, koja je protekli tjedan odjeknula našom ugostiteljskom i turističkom scenom, podsjetila me na one lijepe dane iz moje rane mladosti kada je u centru Zagreba – iz čista mira i bez licencije – niknuo i nevjerojatno uspješno poslovao agramerski Hard Rock Caffe.
U atriju između Gajeve i Tesline, Albert Papo i partneri samoinicijativno donose odluku i, bez da ikoga pitaju da li to uopće smiju, otvaraju kafić i mali restoranski dio iz tog svjetski poznatog lanca tematskih barova-restorana, suvenirnica, kockarnica i muzeja koji su 1971. godine utemeljili Isaac Tigrett i Peter Morton. Pri tome, a ovo možda i nije toliko važno za spomenuti koliko je zapravo zabavno, u riječ “cafe” dodaju jedno dodatno slovo “f” ne bi li, štojaznam, zavarali ovu dvojicu gore navedenih nositelja prava na taj brend i njihove odvjetnike.
APP, rekao bi naš narod, a isto je, sasvim sigurno, tom prilikom učinio i jedan od njih, ali do tog drugog “P” u toj duhovitoj i iznimno simptomatičnoj skraćenici za mentalni sklop koji na ovim našim geografskim širinama nipošto nije rijetkost, na kraju i na žalost svih nas ipak nije došlo.
S vremenom su ih Ameri, naravno, odveli pred sud, dobili pravomoćnu presudu u svoju korist i kafić je morao promijeniti naziv, a vlasnici platiti kaznu, ali hej – nekoliko godina smo, sjećam se toga s iznimnom zahvalnošću, baš poput ostatka civiliziranog svijeta izlazili u Hard Rock Caffe.
Šteta samo što nisu prodavali i one njihove majice pa da to možemo i dokazati, ovako nam za potvrdu ove priče i sjećanja na neke od najboljih izlazaka koje centar grada pamti ostaje samo pravomoćna presuda Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu.
U tom prostoru je sada, da spomenem i to kad sam se već zatekao u Teslinoj koju turisti nerijetko i opravdano nazivaju “ulicom restorana”, nakon nekog poprilično neuspješnog pokušaja sportskog bara s pilećim krilcima koji su vodili ljudi vjerojatno slučajno zalutali u ugostiteljstvo, a prije toga i Lemon bara koji nikako nije uspio definirati svoju publiku pa je na kraju ostao bez nje, poznati ugostitelj Davor Bienenfeld najavio otvaranje ambicioznog azijskog restorana Koi.
S obzirom na njegove ranije uspjehe s Timeom i Izakayom, a posebno zbog činjenice da uz prostor nekadašnjeg Hard Rocka sada u dvorištu Arheološkog muzeja dolazi i jedna od najljepših restoranskih terasa u gradu, za očekivati je da će Koi u kratkom roku steći vjernu klijentelu.
Meni, međutim, u tom atriju Zagrebačkog kazališta mladih, u koje se ulazi i iz Gajeve i Tesline, nema bolje hrane od onog legendarnog somun tosta u Pingvinu. Od priloga uvijek uzmem malo tartara, kisele krastavce i kupus, a sve djevojke s kojima sam kroz život u kasnonoćnoj gužvi stajao pred jednim od ona dva prozorčića – a bio ih je nota bene pozamašan broj – iz nekog nepoznatog razloga uzimale su uvijek i kukuruz. O tome ću ipak pisati neki drugi put, a vjerojatno i na nekom drugom mjestu koje nije poput Kulta Plave Kamenice specijalizirano za gastronomiju, te kada budem imao više prostora za iznošenje svoje laičke psihoanalize osoba koje tako savršeno znaju izbrati ljubavnike dok prilikom izbora priloga u sendviču neshvatljivo griješe.
Za sada samo da spomenem kako i kraj svih ovih novootvorenih i kul mjesta u gradu koja svojataju koncept ulične prehrane, pa i u Teslinoj je Todorić junior otvorio najmanje dva takva, ali i ovih restorana koji njeguju modernu visoku kuhinju koja umjesto da samo kremira meso istražuju krajnje mogućnosti pojedinih sastojaka, najboljih dostupnih sastojaka u određenom lokalnom ambijentu i gastronomskom žanru – kada gladan poželim na brzinu pojesti nešto ukusno, i dalje najradije stanem u taj vazda dugački red pred sendvič barom Pingvin uz koji me vežu isključivo lijepe uspomene.
Istina, tu je i Theatrium by Filho, jedan od zasigurno najboljih restorana u gradu čijeg Chefa Filipa Horvata bi bilo jedino pošteno usporediti s Lukom Modrićem koliki je to, zapravo, neupitni genije i čudo od djeteta, ali kada bi me netko u četiri ujutro nakon provoda u granično rockerskoj Thaliji pitao hoću li radije pojesti njegovu zbilja fantastičnu carbonaru ili nešto iz Pingvinove mikrovalne, ne bih morao dugo razmišljati. Zatražio bih samo da mi stave malo više tartar sosa, a djevojci kukuruz…
—-
Ulica Nikole Tesle, da se vratim na mjesto radnje, bez ikakve sumnje je glavna restoranska ulica u Zagrebu, a za to je, svu šalu na stranu, vjerojatno najzaslužniji gospodin Vlado Lisak kojemu bi nasred ove ulice – baš kao i čovjeku po kojemu je nazvana – valjalo podići spomenik. Ono što je dobri Nikola sa svojom izmjeničnom električnom strujom napravio za cijeli svijet, Vlado je s Carpacciom napravio za ovu ulicu, a time, jasno, i cijeli grad.
Izborivši se za prvu terasu u Teslinoj Lisak je cijelu ulicu stavio na restoransku mapu grada. Nakon toga su otvaranja restorana i postavljanja terasa nezaustavljivo krenula. Za sada, međutim, još uvijek nema potrebe za podizanjem tog spomenika jer je Vlado, taj vjerojatno najbolji zagrebački restorater, konstantno prisutan u Teslinoj gdje ispred Carpaccia diskretno nadgleda funkcionira li sve onako besprijekorno kako je on to navikao još od vremena dok je vodio Okrugljak u njegovo zlatno doba.
Bez te stalne prisutnosti gazde – reći će vam svatko tko se razumije u ugostiteljstvo – teško da se može uspjeti, a zatim više od jednog desetljeća održavati visoka razina kao što to u Carpacciu uporno čine. Od sastojaka pa do odnosa s gostima, kod njih nema kompromisa – sve je već trinaest godina na najvišoj razini.
Dok god dakle Vladu tamo imamo od krvi i mesa, nema potrebe da se njegov lik izljeva u željezo, ali ono što želim reći, bez obzira na to što bi mi to mogla zamjeriti obitelj Boban koja u istoj ulici drži dva legendarna restorana Korčulu i Vinodol, on je taj koji je to zaslužio pa barem na ovoj nekoj metaforičkoj razini. Svaka čast Korčuli i Vinodolu, njihov doprinos Teslinoj kao “ulici restorana” je nemjerljiv, ali Bobani, pa makar jedan od njih, svoje spomenike mogu dobiti i u Maksimirskoj ulici, tamo negdje oko broja 128…
Restoran Nomu, nadalje, koji je bio dovoljno pronicav i dalekovidan da se s Jelačić placa prebaci na mnogo prikladniju lokaciju odmah pokraj Carpaccia u Teslinoj, osim jako dobrog sushija i vrhunskih pršuta te pravih talijanskih mortadela, ima jednu od najopsežnijih vinskih karti u gradu. Njihov Vlasnik Alex Nardin, koji je također često tamo te se u više navrata pokazao kao izvrstan savjetnik za izbor vina, nedavno je otvorio Nomu i u Zadru, a isto namjerava učiniti u Novigradu. Ali da mu odmah kažem, a vidjet će uskoro i sam: po pitanju restorana nema do zagrebačke ulice ovog hrvatsko-američkog izumitelja i inženjera srpskog podrijetla!
Moglo bi se naravno i za neke druge gradske ulice tvrditi da su restoranske, ali u usporedbi s Teslinom u kojoj se na svega stotinjak metara nalazi ovih nekoliko prvoklasnih restorana, kuhinje iz svih dijelova svijeta i dobar dio zagrebačke ugostiteljske i svake druge povijesti, ništa od toga nije vrijedno spomena. Genijalnost ove ulice ne proizlazi, naime, samo iz čovjeka po kome je nazvana već i iz toga što se u njoj nudi i kako se na njenom asfaltu živi, a po tom pitanju – složiti ćete se najkasnije nakon što ste pročitali ovaj mali ulični pregled – nema joj ravne.
Dev & Hosting Plavi Pixel © 2023. Kult Plave Kamenice. All rights reserved.
