Zagrebački Peking, smješten u Ilici otprilike preko puta Likovne akademije, postoji barem četvrt stoljeća. Otvoren je u devedesetim godinama, kad su kineski restorani u Zagrebu bili jednako in kao što su to danas sushi barovi. U međuvremenu je velika većina zagrebačkih kineskih restorana propala; danas ih se više nitko ne sjeća.
Peking i dalje opstaje, vjerojatno i zbog jednog od najnevjerojatnijeg konobara u Hrvatskoj, kojem nažalost ne znamo ime. O tom smo gospodinu s dugim, sporim, otegnutim istočnoslavonskim ili baranjskim naglaskom, već smo pisali lanjskog proljeća, kad je negdje u kasno svibanjski popodne virtuozno žonglirao između sale, Wolta i gostiju koji su u restoranu čekali hranu za van. Prekjučer oko dvanaest baš i nije bilo gužve u dostavi, dok je u sali sjedilo osam ili devet ljudi, uključujući par u vrlo visokim godinama, koji je cijeli ručak raspravljao o njihovoj znanici ili prijateljici, čuvenoj Mirjani Bohanec. Pekingov se konobar sa slavonskim naglaskom i ovaj put bespoštedno trudio oko svih stolova.
Dapače, toliko se trudio da smo pomislili kako je čovjek preuzeo restoran. Konobar, čiji brat inače radi u Belju, pošteno nam je kazao da je on ovdje samo zaposlenik, dok su vlasnici isti oni Kinezi koji su Peking otvorili prije više od 25 godina. Pekingov konobar, nažalost, ne posjeduje određene osnovne profesionalne vještine. Prvo nam je uz butelju Matoševićeve Malvazije donio neku čašicu u koji jedva da stane malo rakije. Kad smo tražili veću čašu, pokušao je s čašom za pivo, da bismo se napokon dogovorili oko čaše za koju on smatra da je namijenjena crnom vinu, premda je riječ o normalnoj čaši za malvazije ili sauvignone.
Ali, čovjek je toliko simpatičan i dobronamjeran da mu baš ništa ne možemo zamjeriti. Peking ionako nije mjesto gdje bilo tko pita za vino: bili smo jedini gosti koji su u utorak uz ručak pili vino. Pekingov srdačni konobar neobično je iskren. Kad smo uz škampe na sečuanski koji, suprotno nazivu jela, nisu bili nimalo ljuti, tražili bilo kakav zaista ljuti umak, gospodin nam je donio neku tamnocrvenu smjesu, uz najoriginalniji prezentacijski govor koji smo ikad čuli u nekom zagrebačkom azijskom restoranu: “Ovo vam je čili od vojvođanske paprike, one prave, iz Bezdana.”
Informacija je sigurno bila točna, budući da ni vojvođanski čili nije bio osobito ljut, jer slavonske, mađarske i vojvođanske papričice naprosto nisu ljute u usporedbi s azijskim ili američkima. Vojvođanski čili u starinskom kineskom restoranu možda jest prilog multikulturalnosti zagrebačkog ugostiteljstva, ali još više ukazuje na Pekingov poslovni model. Bezdanska je paprika vjerojatno nabavljena po povoljnoj cijeni, pa je zato završila u kineskoj kuhinji.
Peking, nadalje, drži isključivo zamrznutu hranu. Kad smo našeg sad već doista omiljenog konobara pitali jesu li orade svježe, on je gotovo iznenađeno odgovorio: “Pa gdje bi vi u Zagrebu sada našli svježu oradu?” Nismo imali srca da reći mu da je čak i Konzum udaljen 200 metara od Pekinga, svakodnevno pun svježih orada iz uzgoja. Ali, uvijek cijenimo kad konobar iskreno kaže da su sastojci u kuhinji zamrznuti.
I na nizu drugih detalja poput tankih, neupotrebljivih papirnatih bijelih salveta, vidi se da Peking štedi baš na svemu; prije desetak godina Peking je imao normalne platnene ubruse. Samo kuhanje nije posve loše, ako nemate ništa protiv viška MSG-a i smrznutih riba i rakova neutvrđenog porijekla. No, sve je to i gostima i vlasnicima ionako nebitno.
Gostima je sve to nebitno zato što u Peking zalaze ili gastronostalgičari poput nas koji ondje jedu već četvrt stoljeća, ili pak turisti i slučajni prolaznici koji se nikad više neće vratiti. A vlasnicima je bilo kakva stvarna kvaliteta nevažna, jer su oni očito u preživljavačkom modu.
Peking je, zapravo, klasičan primjer restorana preživljavača, koji iz dana u dan reže baš sve troškove, od čilija, preko glavnih namirnica, do salveta. Što sve ne bi bilo dovoljno da u Pekingu ne radi hiperentuzijastični konobar koji, dakle, ne zna baš sve o svom poslu, ali bez čije bi se energije i ljubaznosti Peking vjerojatno već ugasio.
Dev & Hosting Plavi Pixel © 2023. Kult Plave Kamenice. All rights reserved.