Visa Inspire

Kult Plave Kamenice

Sve što stvarno trebate znati o gastronomiji

Kornati vina

Servis u istarskoj Toklariji predstavlja se kao osebujan ali je zapravo loš, hrana je dobra, a cijene previsoke za ono što nude

toklarija-g

Toklarija je neobičan restoran. Smješten u Istri, odgovara klasičnim istarskim konobama koje znaju iskreno kuhati lokalnu hranu, a takve su još uvijek iznimka. Međutim, Toklarija nije klasična konoba i igra prema nekim svojim pravilima. Primjerice, Toklarija nema a la carte menija ili bilo kakvog menija. Morate od vlasnika čuti što je zamislio određenog dana. To se nekim gostima može sviđati, a nekima može ići na živce. Nema ni konobara ili bilo koga u restoranu osim vlasnika, koji vam i kuha i poslužuje. Što će nekima biti izvrsni ugostiteljski trud, dok će drugima nedostajati klasičan servis.

Tradicionalna istarska hrana u sljedovima može biti genijalna, a jednom dijelu publike će takav pristup biti pretenciozan. Ukratko, jedan dio restoranske publike gledat će na Toklariju kao na izvrstan lokal s rustikalnom tradicionalnom hranom, dok će drugi dio publike odbaciti njegove prakse kao poluprevarantske. Objektivno gledajući, istina je negdje u sredini, iako nam se Toklarija više svidjela nego što nije. 

Do Toklarije se dolazi dramatičnom vožnjom po Istri punom zavoja i serpentina, što će ljubiteljima sportske vožnje biti odlično, dok ljudima koji su skloni mučnini tijekom vožnje neće biti tako zabavno. Čim uđete u restoran vlasnik vas pita kako ste, postoji li nešto što nikako ne volite jesti i koliko ste gladni. Zatim idete za stol, ukupno ih je otprilike četiri ili pet u cijelom restoranu, što nije ni čudno s obzirom na to koliko je vlasnik posvećen svakom gostu osobno. Mi smo dobili stol u zasebnoj sobi, pored kamina, koji stvara prilično romantičan i intiman dojam uz pucketanje vatre. Nakon uvoda, kreće hrana. U Toklariji nema ribe, nema biranja već samo ono što se kuha taj dan.

Od svega što smo probali u lokalu, velika većina toga nam se svidjela, a tek nekolicina jela zaslužuje popravni. Hladno predjelo sastoji se od pršuta, sira Veli Jože, pohane cvjetače i kruščića s češnjakom. Veli Jože, naravno, briljira, a domaći pršut je standardno dobar. Kruščići s češnjakom već su pomalo problematični, a taj se problem nažalost pojavio i kasnije u ručku. Oni su preintenzivni i okus češnjaka ostaje s vama tijekom cijelog dana. Sljedeće jelo bila je istarska jota. Senzacionalno aromatična, pojačana s nekoliko kapljica maslinova ulja, s dobrim kiselim kupusom i dobro odmjerenom dozom svježeg papra koji je cijelo jelo podignuo za nekoliko nota. Tradicionalno istarsko jelo napravljeno s puno znanja.

Rižoto aglio-olio želimo što prije zaborviti. Ideja nije loša, pretvoriti jednu od najpopularnijih talijanskih jela u formu rižota i dodati mu medvjeđi luk i tartar biftek. U praksi niti jedan element jela nije uspio. Rižoto je bio brutalno prekuhan, što ga odmah diskvalificira od ikakve daljne diskusije, a i ponovno se javlja problem iz predjela, češnjak. Ovdje je češnjak još intenzivniji i ostavlja još snažniji aftertaste da smo ga satima nakon osjećali. Siroti tartar biftek, pravilno nasjeckan, nakon nekog vremena se jednostavno skuhao na vrućem rižotu, pa smo tako pri kraju jela imali nešto nalik na mljeveno meso u tanjuru. Rižoto je jedini tanjur koji zaista nije valjao u Toklariji, preporučamo vlasniku da ga što prije makne s jelovnika.

Glavno jelo, istarska kobasica s polama krumpira i kelj, već je iskupila grijehe rižota. Priprema je zanimljiva. Vlasnik dolazi pred kamin s kobasicama u škartocu i plehu i uzima žar kako bi pokrio cijeli pleh pa ostavi sve da se peče četrdesetak minuta. Rezultat su sočne i vrhunske kobasice dostojne najboljih konoba u Istri. Krumpir ne zaostaje za glavnim jelom, također je odličan. Hrskav izvana, mekan iznutra, nemastan i dovoljno slan kako ne bi bio bezokusan.

Za desert smo dobili čokoladnu tortu s maslinovim uljem, džemom i slatkim od trešanja. Desert je blag, ali upravo to smo i trebali nakon ogromne količine hrane. Za hranu u slijedovima Toklarija priprema apsolutno previše toga. Imali smo osjećaj da smo pojeli dva ručka, a to nam se rijetko događa. Tu je i pitanje je li Toklarija preskupa. Ručak za dvoje i butelju fantastičnog Tomazovog Sesto Senso platili smo 150 eura. Za količinu hrane po tanjurima možda i nije previše, no nismo dobili niti jedan iole luksuzniji sastojak, što je porazno u odnosu na cijenu.

Za usporedbu, slovenski Mahorčič elaboriranu autorsku večeru za dvoje naplaćuje 200 eura s nekoliko sljedova više i wine pairingom, a kod Repovža za jednu osobu 80 eura za pet slijedova wine pairingom i čašom Pol Rogera. Obje slovenske gostilne ipak spadaju u viši rang kuhanja od Toklarije, a često imaju i bolje sastojke. Međutim, dojma smo kako vlasnika, koji kaže kako su 90 posto njegovih gostiju Talijani i Amerikanci (jedan od gostiju je bio i veliki američki glumac John Malkovich), to previše ne dira. On jednostavno želi ići svojim putem. Treba  napomenuti i da Toklarija ne prima niti jednu karticu, već je plaćanje isključivo gotovinom ili virmanom. 

TOKLARIJA

Sovinjsko Polje, Istra

HRANA +3  VINO +3 AMBIJENT 4  SERVIS -3

VISA Inspire_logo_web copy
aqua-panna-sidebar

index

ulje-2021-naslovnica

aviation-gin

Servis u istarskoj Toklariji predstavlja se kao osebujan ali je zapravo loš, hrana je dobra, a cijene previsoke za ono što nude

by Luka Peranić time to read: 4 min