Visa Inspire

Kult Plave Kamenice

Sve što stvarno trebate znati o gastronomiji

Kornati vina

POGLEDALI SMO The Menu je brutalna ali vrlo precizna satira današnje publike fine dining restorana i mistifikacijske mašinerije koja ih okružuje

the-menu-finnes

Protekla godina bila je nadprosječno dobra za filmove i serije gastronomskog žanra. Boiling point i The Bear napravljeni su s puno znanja i razumijevanja restoranske industrije i njenih problema.  Ovih dana tom se nizu pridružio The Menu, novi triler Marka Loyda, režisera HBO-eve genijalne serije The Succession, premijerno prikazan u hrvatskim kinima u srijedu. 

Svim trima spomenutim filmovima zajedničko je to da temama filmova o hrani i restoranima pristupaju na način na koji publika nije navikla. Riječ navikla u ovoj rečenici govori puno. Filmovi poput The Chefa uglavnom su slavili herojstvo i zajedništvo u restoranima, odbacivanje fine dininga radi neke autentičnosti i jednostavne hrane. Zadnje dvije godine filmovi su se okrenuli kritiziranju visoke kuhinje i realnijem tematiziranju kritičnih točaka fine dining scene, scene na rubu pucanja o kojem u zadnje vrijeme sve češće govore vodeći svjetski chefovi.

The Menu ide i korak dalje. Film kritizira i publiku koja je također zaslužna za trenutno stanje u restoranskoj i fine dining sceni, osobito nakon populariziranja žanra Netflixovim Chef’s Tableom, kao i okretanju potrošača experience ekonomiji u čemu su presudnu ulogu odigrale društvene mreže i novi način putovanja koji su omogućili biznis modeli poput Ryanaira i Airbnba- 

Film počinje prikazom male grupe gostiju koji su uspjeli rezervirati Hawtrhorne, jedan od najtraženijih restorana na svijetu. Restoran prima desetak gostiju svake večeri koji za iskustvo plaćaju 1250 dolara po glavi i nalazi se na osamljenom malom otoku do kojeg se mora doći brodom. Publika je stereotipna, uglavnom se sastoji od pripadnika one percenta.

Pratimo Tylera (Nicholas Hoult), opsesivnog obožavatelja hrane i okusa koji je već odlučio da će mu se svidjeti svako jelo koje proba, i njegovu pratnju Margot (odlična Anya Taylor-Joy) skeptičnu prema cijelom konceptu Hawthronea. U fokusu su još i nekadašnja filmska zvijezda (John Leguizamo) koja više nije toliko popularan i želi se postati food traveler kao Anthonyj Bourdain, i naporno tech/Wall Street bratstvo koje se razbacuje bogastvom i misli da je nedodirljivo. Tu je i stariji par multimilijardera koji su stalni gosti u restoranu, kao i dvoje svjetski poznatih kritičara koji se hvale time koliko su restorana zatvorili.

Ako ste ikada bili u nekom od slavnih svjetskih fine dining restorana, ali i ako ste samo čitali ili gledali o njima, mnogošto u Hawthorneu će vas trigerirati. Cijelo iskustvo počinje obilaskom vrtova restorana, farme gdje se uzgajaju životinje i obale otoka gdje restoran nabavlja sastojke svoj riblji dio jelovnika. Restoran je dosljedno uređen u suvremenom skandinavskom minimalističkom stilu i gledatelj ima osjećaj kako je doslovno jedan od gostiju. U restoranu gosti upoznaju chefa Slowika kojeg glumi fantastični Ralph Fiennes. Chef Slowik je rock zvijezda globalne gastronomije. Veći je od života i svi kuhari se bore za posao u njegovu restoranu. Prije svakog slijeda Slowik gostima prilično pretenciozno objašnjava što njegova jela sadrže i zašto ih je kreirao. “Nemojte jesti, kušajte,” riječi su kojima Slowik otvara večeru. 

Cijeli film organiziran je po slijedovima, a svako jelo prikazano je kao parodija na Chef’s Table skupa s opisima jela i manirističkim kadrovima. Jela je za film osmislila chefica Dominique Crenn, jedna od najboljih svjetskih chefica, vlasnica Ateliera Crenn u San Franciscu i jedina žena u Americi s tri Michelinove zvjezdice. Osim što je konzultirala produkciju, Crenn je za glumačku postavu organizirala pravi boot camp u kojem su morali satima naporno raditi kako bi naučili vjerno reproducirati svako jelo u filmu. Ralph Fiennes bio je oduševljen.

Sva jela su vizualno impresivna, a posebno se izdvaja breadless plate, koji ne sadrži kruh već bezimene pjenice i emulzije. “Kruh je seljačka hrana, a Vi, moji dragi gosti, niste obični seljaci,” objašnjava Slowik. Cilj chefa Slowika je napraviti najuzbudljivije i najpersoniziranije moguće restoransko iskustvo i upravo zato pomno bira kome će dati rezervaciju u restoranu. 

No, sa svakim slijedom Slowikove prezentacije i atmosfera u Hawthorneu postaju mračniji. Prije slijeda The Mess (Nered) Slowik gostima predstavlja sous chefa koji je kreirao jelo, samo da bi ga kasnije ponizio jer više vremen posvećuje poslu nego normalnom životu. To završi samoubojstvom. Kad jedan od likova pokuša otići iz restorana, Slowikovi kuhari mu odrežu prste. Slowik goste obavijesti da je sve to dio menija i postaje jasno da je svaki gost odabran prema Slowikovim frustracijama; frustracijom timom koji ne može pratiti njegove ideje, frustracijama njegovim vještinama koje nisu dovoljno dobre, frustracijom što nikako ne može dostići savršenstvo kojem teži…U jednom trenutku gledatelj shvaća da su svi gosti dobili rezervaciju samo da bi njihova smrt ublažila Slowikove frustracije (sjetite se toga kad vam u nekom od slavnih svjetskih restorana idući put najave meni od 32 slijeda – s wine pairingom).

Sva gorčina, kompleksi, neostvareni snovi, ego tripovi i PR-ovske mistifikacije u Loydovom filmu precizno gađaju u srž problema današnje fine dining industrije: nerealna očekivanja koja gosti postavljaju pred restorane, nerealna očekivanja chefova od njihovih karijera, nerealna očekivanja zaposlenika restorana, nerealna očekivanja javnosti od restoranske industrije…

S tehničke strane film je iznimno dobar. Glumci su odradili vrhunski posao, osobito Ralph Fiennes i Anya Taylor-Joy, kadrovi su moćni i dugo pamtljivi, a glazba vrlo dobro prati tematiku filma. 

The Menu zapravo prilično vjerodostojno i s puno znanja o tematici govori kako su i gosti i restorani podjednako krivi za današnje stanje fine dining industrije. U njoj chefovi pucaju pod pritiskom i vlastitim egom, a publika koja skupo plaća mistično iskustvo nije sretna jer nije dobila savšenstvo u svakom detalju ili jednostavno u restorane ide zbog statusa i nije ju briga kakvu hranu dobiva. Najvažnije je biti viđen, instagramirati restoran i hranu, po mogućnosti slikati se sa slavnim chefom. The Menu bi trebao pogledati svaki obožavatelj gastronomije i filma koji još uvijek vjeruje u sve što vidi na Netflixu i Instagram profilima gastro influencera. 

aqua-panna-sidebar

index

ulje-2021-naslovnica

aviation-gin

POGLEDALI SMO The Menu je brutalna ali vrlo precizna satira današnje publike fine dining restorana i mistifikacijske mašinerije koja ih okružuje

by Luka Peranić time to read: 4 min