Visa Inspire

Kult Plave Kamenice

Sve što stvarno trebate znati o gastronomiji

Kornati vina

Većina onoga što kuhaju u Dragi di Lovrana je već viđeno i nije osobito uzbudljivo

draga-di-lovrana

Prvo da razjasnimo jednu stvar. Draga di Lovrana je preskupa. Bez pića, za dvije osobe, sedam slijedova plus couvert dolazi do 1700 kuna. Prvi razlog zašto mislimo da je Draga ipak prevazišla svoj cjenovni rang. U Sloveniji smo u sličnim restoranima toliko znali plaćati večere s nekoliko slijedova više, buteljom vina i čašom šampanjca, a uz to bismo dobili nekoliko pozdrava iz kuhinje. U zagrebačkim restoranima cijene su skoro identične, ali dobijete količinski više, ne govoreći o kvaliteti kuhanja.

Drugi kvarnerski restoran s Michelinovom zvjezdicom neznatno je skuplji, no njegov jelovnik od osam slijedova s pozdravima naraste i do dvoznamenkastog broja. Kad se usporedi s drugim restoranima, Draga di Lovrana je zaista opasno skupa. Drugi razlog zašto mislimo da je Draga di Lovrana preskupa je taj da ona nema visoko izraženu autorsku kuhinju koja bi mogla opravdati takvu cijenu. Ona nema internacionalni fine dining s vrhunskim sastojcima. Kuhanje u Dragi nije niti ekstremno kreativno, mikrosezonski ni mikrolokalno da bi pokrilo takvu cijenu.

U redu, ne mora svaki restoran gurati lažnu sezonalnost ili lokalnost. Draga di Lovrana ne istražuje krajnje mogućnosti svojih namirnica niti prezentira suvremenu nacionalnu kuhinju. Ona je jednostavno starinski restoran koji igra previše na sigurno u okusima i prezentaciji svojih jela i tanjura. Čak ni u toj kategoriji starinskih restorana nije među najboljima u kojima smo jeli ove godine. Što sve skupa rezultira dosadom i neiščekivanjem sljedećeg jela. Šteta. Jer mislimo da Luka Goleš, novi kuhar Drage di Lovrane koji je radio i u mandatu Denija Srdoča i Zdravka Tomšića koji više nije konzultant Drage di Lovrana, nije netalentiran. Njegova jela nemaju velikih i nepremostivih tehničkih pogrešaka. Ali nedostaje malo rizika, koji bi cjelokupni doživljaj odveo na neku novu razinu. Rizik bismo čak i pod cijenu pogreške malo više cijenili. 

Pa krenimo redom. Večeru smo započeli zaista izvrsnim šampanjcem Barons de Rothschild, jedinim u ponudi, i jedinim pozdravom iz kuhinje, jastučićem punjenim ciklom i šljivom s musseom od vrganja. Prvi slijed je impresionirao. Živi mesnati škampi sa skutom koja je formirala svojevrsni umak u kombinaciji s majonezom od bosiljka, neodoljivo su podsjećali na nekakav visokokvalitetan creme freiche, a sve je bilo lijepo zaokruženo s tek nekoliko kapljica limuna i hrskavim crumbleom od oraha. Jedno od dva najbolja tanjura večeri.

Pate od gusje jetre ipak vraća na onu starinsku, dosadnu stranu kuhinje. Paštete je bilo previše, dovoljno za tri tanjura. Uz paštetu je išao i vrlo dobar brioche, koji je bio najbolja komponenta tanjura, želatina od graševine i rotkvica. Nakon zaista puno paštete, osjećaj je da bi večera mogla biti gotova. Treći slijed je rižoto. Rižoto Drage nije loš, sasvim suprotno, ali gotovo svaki malo kompetentniji amaterski kuhar bi ga uspio napraviti uz malo vježbe. Odležana carnaroli riža, vrganji (kao jedini sezonski element u cjelokupnoj večeri) i škampi. On je al dente i kremast, ali mu nedostaje kakav twist koji možda očekujete od mladog kuhara koji je ipak radio pod nekim od naših kreativnijih kuhara.

Tanjur nakon njega je također riblji i jedan od boljih u večeri. Tehnički perfektan file grdobine uparen je s beurre blancom, blitvom, emulzijom od bijelog vina, maslinovog ulja i temeljca te čipsom od krumpira. Sve je imalo svoje mjesto na tanjuru, od umaka do čipsa. Raviol otvorenog tipa u sljedećem tanjuru je već problematičan. Raviol je zaista bez duše i nekog smisla. Mislili smo kako će se približiti raviolu iz JB-a, potpisnom jelu tog restorana, ali njegov naizgled jednostavni raviol je značajno bolji. Na jednom od tanjura je čak bilo i previše ragua od goveđeg repa.

Glavno jelo ostavlja ravnodušnim iako ni ono nema grešaka, kao da pripada nekom drugom restoranu, a ne Michelinovom. Janjeći file je mekan, jus od janjetine korektan, a kelj dosta dobar. Uz sve ide i majoneza od inćuna, koja će se nekima svidjeti a nekima baš i ne. Jelo s kojim se išlo na sigurno i koje ne pokazuje neke zahtjevne tehnike. Kao i kod prijašnjeg jela, imate osjećaj da uz malo vježbe možete ovako nešto rekreirati i kod kuće.

U Dragi se dobiva jedan desert. Nema preddeserta, nema petits foursa, nekih od nepisanih pravila suvremenog fine dininga. Za kraj smo dobili nemesis kolač s crnom čokoladom, jogurtom i smokvama. Na desert nemamo nikakve zamjerke. 

Za vina smo upitali možemo li dobiti nekoliko različitih čaša na preporuku konobara, a da nije strogi wine pairing. Svako od vina je u većoj ili manjoj mjeri išlo uz naša jela. Službena karta vina je nekako dosadnjikava i ostavlja dojam da je to još work in progress. 

Servis je zaista dobar. U jednom trenutku smo zamolili da slijedovi idu sporijim tempom i bez problema su nas poslušali. Na početku večeri uzimaju jakne, konobari su nenametljivi i odgovaraju na svako pitanje bez problema. Servis je jedan od boljih elemenata večere. A tu je svakako i nadaleko poznati ambijent Drage di Lovrane koji teško itko može nadmašiti na cijelom Kvarneru.  Ponavljamo, kuhanje u Dragi nije loše, ali da bi opravdalo cijenu i zvjezdicu mora biti ambicioznije, kreativnije ili jednostavno mora pronaći svoj put koji će ga razlikovati od drugih.

DRAGA DI LOVRANA

HRANA +3 VINO -4 SERVIS 4 AMBIJENT 5 (TERASA) +4 (INTERIJER)

VISA Inspire_logo_web copy
aqua-panna-sidebar

index

ulje-2021-naslovnica

aviation-gin

Većina onoga što kuhaju u Dragi di Lovrana je već viđeno i nije osobito uzbudljivo

by Luka Peranić time to read: 4 min