Žalite li za kunom?

Jesenji, kišni, matoševsko ujevićevski dan sa sivom sjenom Arsena Dedića, prirodno  izaziva nostalgične i melankolične osjećaje.

Od onih posve prozaičnih, poput sjećanja  na nedavno zatvorene restorane i barove (neki od njih ionako se nikad nisu trebali otvoriti)  pa do zaista važnih i identitetskih, kao što je sjećanje na kunu, novac koji je upravo počeo prestajati postojati. 

Novac je nužno dio našeg identiteta; svi volimo novac, svi radimo za novac i svi stalno nosimo sa sobom određeni oblik novca, papirnati, plastični ili digitalni. Tko god tvrdi da prezire novac duboko laže, drugima ili sebi.

Naš dugogodišnji  novac upravo  broji zadnje dane. Sve se cijene ispisuju i u eurima, bankomati već dugo pokazuju da 200 kuna vrijedi 26 i pol eura, a od siječnja ćete umjesto prosječnih 9000 kuna ili natprosječnih 20.000 kuna plaće dobivati oko 1200 ili oko 2600 eura.

Kuna, čiji nelegalno stečeni viškovi već godinu dana izazivaju dramatičan rast cijena  nekretnina (jer novac bez dokaza porijekla treba pretvoriti u nešto čvrsto) ta i takva kuna, dakle, postoji još samo simbolično, kraće od devedeset dana.

E sada, budući da je novac nesporno pitanje svačijeg osobnog a katkad i kolektivnog  identiteta, logično je pitati treba li žaliti  za kunom. Ovdje moramo konstatirati da u korist kune postoji čitav niz jakih argumenata, psiholoških i materijalnih. Prvo, kuna je bila lijep novac. Novčanice od 200, 500 i 1000 kuna dobro izgledaju, otisnute  su na kvalitetnom papiru i ostavljaju dojam ozbiljnog  monetarnog autoriteta, skoro kao 50 britanskih funti.

Kad su Slovenci ukidali tolar, nikog nije bilo briga, jer je tolar izgledao kao bon za  diskontne supermarkete a ne kao pravi  novac. Drugo, kuna nam je davala dojam da smo bogatiji nego što jesmo. Izdate, primjerice, fakturu na 75 tisuća kuna, što sa PDV om iznosi 93.750 kuna. Skoro stotka. Zvuči mnogo i veselo. Od siječnja se, međutim, tih skoro sto tisuća pretvara u tek 12.500. A penzioneri su u kunama dobivali par tisuća, dok će s eurima dobivati tek par stotina, što zvuči gore od siromaštva.

Naposljetku, moramo priznati da se kuna herojski stabilno držala prema euru. Kuna je na međunarodnoj sceni doživjela samo jedan težak poraz, onaj od švicarskog franka, što je izazvalo nešto poslovnih i niz privatnih katastrofa.

S druge strane, euro će nam koristiti više nego što je to kuna ikad mogla. Govoreći sasvim praktično, sad ćemo moći uživo, bez preračunavanja, uspoređivati cijene u restoranima, hotelima i trgovinama u Hrvatskoj i većem dijelu Europe: ako se, primjerice, pokaže da je cijena nekog šampanjca u Hrvatskoj 45 eura, a u Austriji  i Sloveniji 35 eura, nitko razuman neće kupovati taj šampanjac.

Cijene u eurima pokazat će i da su hrvatski  restorani, ne računajući Dubrovnik i Hvar i dalje jeftiniji od većine srednjoeuropskih i zapadnoeuropskih restorana slične klase, kao i da naši hoteli zapravo nisu skupi. Hotel s loše četiri zvjezdice u Bandolu kraj Marseillesa u lipnju rutinski košta 400 i više eura.

Euro će nam pomoći i na nizu strateških  razina, s posebnim naglaskom na turističku industriju. Naši su najvažniji gosti Nijemci, Austrijanci i Slovenci. Koji od iduće sezone, dolazeći u Hrvatsku, ostaju u svojoj novčanoj zoni i više ne moraju mijenjati eure u bezbroj piratskih mjenjačnica na Jadranu. Naposljetku, uvođenje eura ukida tečajni rizik pri otplaćivanju kredita.

Okej, euro nam se može pokazati i sasvim malo nezgodnim: cijene u restoranima činit će nam se niže, jer je lakše platiti dvadesetak nečega od 150 nečega. Bit će teže ostavljati napojnice. Danas izgleda  sasvim pristojno kad u futroli za račun  ostavite 50 kuna. Kad u siječnju počnete  ostavljati pet ili šest kovanica po euro ili dva, to će u početku djelovati pomalo škrto.

No, na takve ćemo se stvari brzo naviknuti. Budimo realni. Kuna je bila dobar novac. Svatko ima pravo biti sentimentalan prema kuni. No, euro je ipak puno korisniji i bolji novac, pa za kunom vjerojatno ne treba žaliti.

Dev & Hosting Plavi Pixel © 2023. Kult Plave Kamenice. All rights reserved.