Visa Inspire

Kult Plave Kamenice

Sve što stvarno trebate znati o gastronomiji

Kornati vina

Purger na Trešnjevci zadnji je muzejski primjerak zagrebačkih pizzeria iz osamdesetih godina. Nadamo se da se nikad neće zatvoriti

purger-stare-pizzerie

Kako je izgledao zabavniji dio života starijeg tinejdžera u osamdesetim godinama? Najvažniji su, naravno, bili odlasci na koncerte. Podsjetimo, u prvoj polovici osamdesetih u Zagrebu se svakodnevno, a ne samo vikendom, sviralo u Kulušiću, Lapidariju, Jabuci, Klubu studentskog centra, a povremeno u Saloonu, KSETU -u i u SKUCU na Savi.

Svemu ovom moramo dodati velike koncerte u Maloj dvorani Doma sportova i one najveće koncerte u Velikoj, Ledenoj dvorani Doma sportova.

Dakle, ako ste uspjeli skupiti dovoljno novca za ulaznice, koje nisu bile skupe osim za Dom sportova, nije bilo nikakve šanse da bilo koju večer u tjednu osim nedjeljne provedete doma. Nedjeljom se ionako išlo na utakmice.

Ako ste imali bend, a svaki se pristojni gimanzijalac u ono vrijeme trudio imati bend, ritual odlaska na vlastiti koncert bio je relativno složen: podrazumijevao je posudbu instrumenata od kolega, uglavnom starijih (sa sedamnaest godina niste baš mogli financirati Stratocaster ili Rickenbacker, nego ste vježbali na nekom kršu iz izloga dućana s polovnom glazbenom opremom), pa tonske probe kasno popodne, i grizenje noktiju dok menadžer određenog kluba ne odluči koji ste po redu na programu.

Naposljetku, ako je svirka dobro prošla, po mogućnosti s bar jednim bisom, slijedilo je opuštanje uz veće količine alkohola, ali i nadoknađivanje kalorija.

U osamdesetim godinama u Zagrebu nije bilo burger barova (osim simpatičnog ali po mnogočemu neprikladnog Hambya u Draškovićevoj), niti je postojao street food.

Ćevabdžinice su se zatvarale rano, najkasnije u deset, osim dvije ili tri, dok buregdžinice nisu držale alkohol. Što znači da su pizzerije bile apsolutno jedini lokali gdje su se iscrpljeni tinejdžeri rokeri mogli pošteno najesti i napiti (uglavnom piva).

Pa smo tako u prvoj polovici osamdesetih detaljno upoznali valjda sve zagrebačke pizzerije. Pizzeria kod Kamenitih vrata bila je vjerojanto najluksuznija, pizzerija blizu današnjeg Trga Franje Tuđmana, mislimo da se zvala Ereta, bila je relativno nesigurna jer su ulicama zapadnog Zagreba u ono vrijeme vladale manje ali nabrijane ulične bande, dok je Sebastian na Bitanskom trgu, kojeg smo najviše voljeli, bio relativno tijesan, pa nam se katkad znalo desiti da nam nisu mogli naći stol za šestero ili osmero.

U Sebastianu smo, usput govoreći, održali posljednju večeru prije nego što se embrij jednog benda koji i danas snima albume, zapravo trajno raspao, jer je njegov utemeljitelj, gitarist i autor prvih hitova te jeseni morao u JNA. Za razliku od malog Sebastiana, Purger u Ozaljskoj ulici, koja se u osamdesetim godinam zvala Končarova ulica, uvijek je imao dovoljno mjesta.

Purger je, stoga, igrao važnu ulogu u životima adolescentskih rokera: ondje smo večerali doslovno n puta, što poslije svirki, a što posve privatno, jer nam se jako sviđao i nije bio skup.

Purger je jedina pizzeria iz osamdesetih koja i danas postoji.

U subotu ujutro na webu smo prelistali sadašnji Purgerov jelovnik.

Vrijeme je u Purgeru, kao što smo očekivali, stalo u godinama kad je ta pizzeria,otvorena 1979. bila među najpopularnijima u Zagrebu.

Tu su i dalje Vesuvio, Funghi, Calzone, Hawai s ananasom, Quattro Staggioni s dagnjama, Slavonska sa špekom i kulenom i Quatro Formaggi .

Jedina je inovacija veganska pizza: u osamdesetim se godinama nitko nije deklarirao kao vegan, pa ni pizzerije nisu mogle držati vegansku pizzu.

U opisu Purgerovih pizza ne spominju se fior di latte, mozzarella di buffala, bresaola, dimljeni losos, grana padano, San Daniele, lardo, vrganji ili tartufi. Kao ni San Marzano.

Što je, zapravo, u redu.

Purger pripada drugom vremenu. Purger je autentičan muzejski primjerak iz osamdesetih godina, kad su pizzerije, u nedostatku street fooda, burgera, sushija, ramena i wrapova, zapravo igrale važu emancipatorsku društvenu ulogu; klinci su mogli jesti vani i to kasno navečer, a da nisu morali ići u formalne restorane, u kojima su se ionako neugodno osjećali i za koje najčešće nisu imali novca.

Purger, kao muzejski primjerak važnog dijela zagrebačkog javnog života iz osamdesetih godina, nikad se ne bi trebao mijenjati, dok god može opstajati pod uvjetima, koji, više manje, traju četrdesetak godina.

On nije i ne treba biti gastro; on je kulturalna povijest Zagreba. Iskreno govoreći, ne možemo reći da se sjećamo je li nam Purgerova pizza u osamdesetim godinama bila baš jako dobra (u ono se vrijeme smatralo da je najbolja zagrebačka pizzerija Šestine na uglu Draškovićeve). Znamo, međutim, da je Purgerova pizza bila velika, mirisna, i vruća. Uz par piva, ništa nam drugo nije trebala.

aqua-panna-sidebar
ulje-2021-naslovnica

aviation-gin

Purger na Trešnjevci zadnji je muzejski primjerak zagrebačkih pizzeria iz osamdesetih godina. Nadamo se da se nikad neće zatvoriti

by Kult Plave Kamenice time to read: 3 min