Sve što stvarno trebate znati o gastronomiji
U zadnje dvije godine objavili smo više nostalgično kritičkih tekstova o starim zagrebačkim slastičarnama, poput Maksimira u Maksimirskoj, Ilice na Britanskom trgu i Srebrnjaka u Domjanićevoj.
Istaknuli smo njihove smiješno niske cijene (5 do 6 kuna za osnovne kolače), ali i prastare recepture, i ne baš dobre sastojke. Ti su tekstovi izazvali doslovno stotine komentara, od kojih su mnogi bili vrlo negativni.
Očigledno je da smo brojnim čitateljima dirnuli u dio njihova identiteta odrastanja. Uostalom, i sami smo odrasli blizu slastičarne Maksimir pa napamet znamo njene dobre i loše značajke, ali i koliko je bila važna klincima iz Vladimira Nazora i tinejdžerima iz MIOC-a.
Poanta naših tekstova o starinskim, doslovno antiknim zagrebačkim slastičarnama bila je u preporuci da bi se, možda, ipak trebale promijeniti i modernizirati: ne možete više od pola stoljeća prodavati baš iste kremšnite, jednako preslatke šaumrolne i loš kesten pire sa dvojbenom DNK glavnog sastojka.
Međutim, u usporedbi s brojnim modernim slastičarnama poput Milleniuma u Bogovićevoj ili trgovine knedlama Ferdinand u Radićevoj, antikne zagrebačke slastičarne zapravo su nam simpatične. Evo zašto.
Millenium se hvali golemim izborom sladoleda, i stalno novim asortimanom kolača. No, Milleniumovi sladoledi zapravo su proizvod od praškova raznih okusa, umjetnih boja, vode i zraka.
Radi se o trećerazrednom industrijskom uratku koji se naivnim prolaznicima u centru Zagreba prodaje kao fancy sladoled. Kremšnite iz Maksimira ili Ilice puno su nam prihvatljivije od Milleniumovih sladoleda.
Ili, uzmimo za primjer Ferdinand, “carstvo knedli.” Ovo odlično brendirano “carstvo knedli” u cijelom svim tržišnom usponu nije uspjelo svladati tehnologiju proizvodnje knedli od krumpirova tijesta. Ferdinandovi nadjevi mogu biti dobri ili loši, ali tijesto nema nikakve veze s pravim krumpirovim tijestom za knedle. Utoliko su, opet, ne baš vrhunske Maksimirove kremšnite barem za nekoliko milimetara ukusnije i vrednije od Ferdinandovih šarenih knedli.
Ili, ajmo uspoređivati jedan na jedan, dakle istu vrstu proizvoda. Za svaki fašnik Orijent priprema krafne punjene pistacijama, karamelom i drugim naizgled zanimljivim nadjevima, pa ih prodaje za petnaestak kuna. Orijentove specijalne krafne upravo su katastrofalne; nadjevi su nejestivo gusti i teški, a same su krafne tehnički pogrešno pečene.
Krafne iz slastičarne Ilica, koje koštaju pet ili šest kuna, neusporedivo su lakše i prozračnije od Orijentovih lažnih gourmet krafni.
Zagrebačke antikne slastičarne nisu dobre i trebale bi se mijenjati. Ali, kod njih se još uvijek osjeti strast prema obiteljskom biznisu i stanoviti osjećaj ponosa i odgovornosti prema kupcima. Kod projekata poput Milleniuma i Ferdinanda vide se jedino strast prema marketingu i excel tablicama.
Dev & Hosting Plavi Pixel © 2023. Kult Plave Kamenice. All rights reserved.
