Sve što stvarno trebate znati o gastronomiji
Prije vrlo mnogo godina i ne sasvim malo desetljeća redovito smo zalazili u Restauraciju Maksimir. Tako se u ono vrijeme zvao restoran na glavnom ulazu u Maksimirsku šumu.
Kad smo s roditeljima išli u Zoološki vrt, svraćali smo na piće na terasu Restauracije Maksimir. Katkad bi se piće pretvorilo u roštilj. U gimnaziji smo u proljeće, ljeto i ranu jesen redovito sjedili u vrtu Restauracije Maksimir, dok smo za kišnih i zimskih dana provodili sate u blagovaonici restoranau, koja je od ponedjeljka do petka uglavnom zjapila prazna.
Restauracija Maksimir bila je jako jeftina; Johnnie Walker i Jack Daniels koštali su barem dvostruko manje nego u kafićima u Vlaškoj, tako da smo u Maksimiru spremili najmanje četiri ili pet fakultetskih ispita. Što će vam, uostalom, bolje mjesto za učenje od praznog, velikog toplog prostora u šumi stotinjak metara od tramvaja koji vas vozi do faksa?
Gastronomski gledajući, Restauracija Maksimir u zadnjih je četrdesetak godina prošla kroz dvije do tri glavne faze. U osamdesetima i početkom devedesetih funkcionirala je kao solidna, pouzdana roštiljarna koja je vikendima za lijepog vremena uvijek bila prepuna. Prepuna je u ovom slučaju značilo minimalno stotinjak gladnih gostiju odjednom.
U drugoj polovici devedesetih Restauracija Maksimir pretvorila se u tipičnu zagrebačku zalogajnicu s puno dosadnih i jeftinih jela na žlicu koja nikome nisu trebala, jer nitko zaista nema vremena ići na gablec u šumu.
Prije šest ili sedam godina Restauracija Maksimir pokušavala je s menijem punim tipičnih, dakle nemaštovitih jela iz zagrebačkih ugostiteljskih škola. Hrana je postala toliko grozna da više nitko razuman nije želio jesti u lijepom lokalu u šumi.
Prije otprilike četiri godine Carinska uprava zatvorila je restoran u Maksimiru.Bilo nam je žao jer je Maksimirska šuma ostala bez svoje najveće i najljepše terase.
Prije otprilike dva mjeseca jedan je iskusni zagrebački ugostitelj ponovno otvorio restoran na glavnom ulazu u Maksimir, pod imenom Maksimir. U subotu popodne novi restoran Maksimir bio je više nego solidno popunjen. S kraćeg i logično sastavljenog menija naručili smo goveđu juhu, juhu od mrkve s hrenom i čipsom od luka, rižoto s biftekom i wienerschnitzel.
Goveđa juha bila je korektna. Juha od mrkve bila bi izvrsna da je malo manje slaatka i da je porcija nešto skromnija. Rižoto nažalost nije rižoto nego neka vrsta pilava, ali su zato fete bifteka bile putraste i optimalno pečene.
Teleći bečki bio je odličan: hrskav, bez imalo suvišne masnoće, s dosta mjehurića i vrlo čistim mesom bez žilica. Čovjek koji je pripremao i pohao taj bečki zna svoj posao.
Vinska lista prilično je dobra: pili smo sjajan pošip Merga Victa, a na listi se nalazi još niz finih domaćih vina uključujući Galićeve, Fakinove, Kozlovićeve, Coronicine i Kaboline butelje, kao i par zanimljvih stranih etiketa. Servis je profesionalan i entuzijastičan, dok uređenje možda nije primjereno rustikalnom šumskom ambijentu.
Novi restoran Maksimir na dobrom je putu. Kad dođe proljeće trebali bi vratiti pravi roštilj, jer roštilj prirodno odgovara maksimirskom ugođaju i privlači mnogo ljudi, a jako veliki restoran poput Maksimira mora mobilizirati puno gostiju.
Trebalo bi svakako držati i neko zagrebačko craft pivo i zagrebački gin, jer je Maksimir kvintesencijalni zagrebački restoran. U svakom slučaju veseli nas što se restoran na ulazu u Maksimirsku šumu ponovo otvorio.
Maksimir, Zagreb
HRANA 3/5 VINA 3/5 SERVIS 4/5 AMBIJENT 3/5(interijer) -5/5 (terase s pogledom na šumu)
Dev & Hosting Plavi Pixel © 2023. Kult Plave Kamenice. All rights reserved.
