Tonči i Ante Madirazza vode prvu pravu negocijantsku vinsku kuću u Hrvatskoj

Pelješac je jedno do najveličanstvenijih mjesta u Hrvatskoj. Da su dubrovački hotelijeri pametni, kao što uglavnom nisu, cijelo bi ljeto, proljeće i jesen nudili dnevne ture za Pelješac i dopuštali svojim gostima da uživaju u zaista nevjerojatno divljem, brutalnom ali opet prelijepom ambijentu obilježenom velikim vinima.

Uzmimo, primjerice, plato sa spomenikom Narodno oslobodilačkoj borbi, par kilometara prije vinarskog mjesta Potomje. Popnete li se se na taj plato s gotovo hiperealističkim, grubim, ali zapravo empatičnim reljefom punim makabrističkih ratnih prizora, otvorit će vam se strmi, duboki, vrtoglavi i vrtoglavno lijepi pogledi do mora i Orebića, niz padine peljeških brda.

Odete li kroz poznati tunel do Dingača, ostat ćete impresionirani nepristupačnim padinama najvažnijeg hrvatskog vinograda, s dvostrukom insolacijom i grmovima loza malog plavca koje rastu iz kamena.

Vozite li se od Dubrovnika do Potomja upoznat ćete se s neprijtaeljskim ali potpuno autentičnim krajolikom, u kojem je sasvim normalno da vam preko ceste progmiže poskok ili pretrče veprovi, i da gladni čagljevi zavijaju u brdima iznad vinograda. Pelješac je divlji u srcu, i upravo genijalan za visoko komercijalnu turističku eksploataciju, što mentalno lijeni dubrovački turistički agenti do danas nisu uspjeli razumjeti.

Na ulazu u Potomje par kilometara iza monumentalnog partizanskog spomenika, u oči upada velika zgrada s natpisom Vina Madirazza.  Dok Ante Madirazza i njegov sin Tonči ondje nisu podigli vjerojanto najveću privatnu vinariju na Pelješcu, na toj livadi nije bilo ničega.

Vinarija Madirazza doslovno je greenfield projekt, koji je 1991. godine nastao na poljani da bi sada proizvodio 180 do 300 tisuća boca godišnje, sve bez ikakvog vanjskog investitora. Sve što se vidi, a mnogo je toga za vidjeti, proizvod je rada obitelji Madirazza. To uključuje i novu zgradu s dvoranom za manje hrastove bačve i velikim restoranom koji bi trebao proraditi iduće godine.

“Ova nova zgrada golema je investicija koju smo umalo požalili, jer je došla u krivo vrijeme, u vrijeme korone. Ali vjerujem da će se ipak isplatiti,” kaže Tonči Madirazza, poduzetni sin koznervativnog, tihog oca Ante, čovjeka koji posjeduje golemo vinarsko i vinogradarsko iskustvo.

Stariji gospodin Madirazza bio je, naime, sve do rata direktor Poljoprivredne zadruge Potomje, koja je proizvodila neka od najboljih i najskupljih vina u predratnoj Hrvatskoj, uključujući glasoviti Dingač s magarcem na etiketi.

“Vlastitu smo vinariju pokrenuli 1991. godine. Išlo je polako i nije bilo lako. Ali, evo, sad imamo ozbiljan pogon, koji se dodatno obogaćuje novom zgradom s dvoranom za bačve i restoranom,” kaže Ante Madirazza.

“Vino nije posao u kojem možete proizvesti puno novca. Tim smo više ponosni na sve što smo dosad napravili,” dodaje Tonči Madirazza, čovjek s naušnicom u uhu i jasnom vizijom budućnosti obiteljske vinarije. A ta se vizija drastično razlikuje od svih uobičajenih koncepata u hrvatskom vinogradarstvu i vinarstvu.

Premda posjeduju desetak hektara vinograda na Peljšcu, Madirazze ne žele biti vinogradari. Oni sa žele baviti proizvodnjom, odležavanjem, promocijom i prodajom vina. Govoreći burgundskim ili šampanjskim rječnikom, žele biti negocijanti.

Madirazze su jedini veliki vinari u Hrvatskoj, koji zapravo jesu negocijanti. Imaju više od pedeset ugovora s vinogradarima na Pelješcu i na Korčuli, sa precizno definiranim uvjetima uzgoja loze, koje mlađi i stariji gospodin Madirazza striktno kontroliraju.

Od toga se grožđa proizvode mnoga njihova najbolja vina, baš kao što Louis Jadot ili Maison Drouhin mnoga od najboljih svojih vina proizvode od kupljenog grožđa pod čvrsto definiranim ugovorima. Krug, nabolja šampanjerija na svijetu, ima nekoliko stotina takvih ugovora s vinogradarima, sa 129 različitih položaja u Champagni.

U Hrvatskoj su kooperanti uvijek bili posao sa strane. Vlado Krauthaker ima puno kooperanata, ali većina njegovih najboljih vina dolazi iz Krauthakerovih vinograda. Iločki podrumi rade s vrlo mnogo kooperanata, ali sami uzgajaju grožđe na više od tri stotine hektara.

Madirazza je jedina veća relevantna hrvatska vinarija koja pod svojim obiteljskim imenom proizvodi, odgaja i prodaje vina nastala od grožđa iz tuđih vinograda, baš kao u Burgundiji ili Champagni. I to se za Hrvatsku jedinstveno usmjerenje itekako isplati, barem kad je riječ o kvaliteti. Madirazze, naime, proizvode neke od naboljih Dingača, grkova i pošipa u Hrvatskoj.

U podrumu obitelji Madirazza probali smo niz uzoraka koji još nisu došli u boce; smatramo da se vino može upoznati jedino ako prođete kroz sve faze njegova razvoja.

Dingač iz 2009. godine, koji će se uskoro puniti pod prestižnom etiketom Nobile, balzamičan je, lakirano gladak, prepun voća i rastopljenih tanina i gotovo perfektno elegantan. Dingač iz 2016. godine spreman je za buteljiranje. Radi se o vinu prepunom makije, vruće zemlje i tamnog voća, s još dovljno jakim taninima, da ga drže na životu idućih desetak godina. Taj će Dingač vjerojatno završiti u seriji Tramontana, srednjoj, razmjerno pristupačnoj ali visoko kvalitetnoj ediciji Madirazzinih vina.

Dingač iz 2018. još je posve divlji, baš kao što dingač u toj tinejdžerskoj dobi treba biti. No, toliko je prepun voća i zrelih tanina da je samo pitanje podrumarskog umijeća kako od njega napraviti vrhunsko vino.

A Madirazze u svojim podrumarskim zahvatima ne koriste aditive ni aparate za osmozu, nego prastari trik za ozračavanje vina. Pojedina vina nekoliko puta prelijevaju maksimalno izložena zraku da bi zaokružila i ublažila njihovu teksturu. “Taj postupak osobito dobro funkcionira u vrijeme jake bure,” kaže Tonči Madirazza.

Među tankovima s bijelim vinima probali smo nekoliko grkova. Onaj iz 2020. koji nije prošao kroz drvo, doima se veoma vibrantno. Riječ je o velikom budućem Heraklesu (tako se zove najbolji Madirazzin grk).

Drugi grk iz lanjske berbe boravio je u novom drvu, koje ga je zasad prejako obilježilo. Tonči Madirazza planira oba ova vina ostaviti u podrumu još dvije do tri godine, prije nego što ih buteljira. Nada se da će se grk označen hrastom s vremenom smekšati. zatim smo u dvorani s novim hrastom kušali nekoliko veoma zanimljivih pošipa.

U redovima novih bačvi, uglavnom tonneauxa, posebno se ističu Iconi iz Seguin Moreaua. Radi se o vrlo skupim, neutralnim bačvama jednog od najuglednijih francuskih proizvođača. Icon katkad može biti simbol ozbiljnosti i ambicija proizvođača.

U kušaonici, koja bi iduće godine trebala postati restoran namijenjen poštovateljima vina, ali i turistima koji na putu od Dubrovnika do Korčule prolaze kroz Potomje, kušali smo još nekoliko vrlo dobrih Madirazzinih vina, među kojima se osobito istaknuo laserski precizno napravljen pošip Garbinada iz 2018. godine, koji se sada približava vrhuncu snage prepun je opakih kiselina, izvrsno inkorporiranih u zrelo, slasno južno grožđe. 

Tonči Madirazza uskoro priprema dosad najambicioznije obiteljsko bijelo vino, koj će nositi oznaku Nobile, baš kao i njegov čuveni stari Dingač. Nismo ga, međutim, mogli probati, budući da gospodin Madirazza smatra kako ovaj bijeli cuvee još nije u potpunosti spremnan jer mu treba dodatnih mjesec ili dva u boci. Ovako minuciozan odnos prema vinima nije posve uobičajen za hrvatsku vinsku scenu.

Dev & Hosting Plavi Pixel © 2023. Kult Plave Kamenice. All rights reserved.