Sve što stvarno trebate znati o gastronomiji
Sve kremšnite koje smo probali u zagrebačkim slastičarnicama u zadnjih nekoliko godina ozbiljno su nas razočarale. Nećemo napisati ime slastičarnice u kojoj smo sinoć kupili prilično grozne kremšnite, jer ni drugdje nisu puno bolje.
Naše jučerašnje kremšnite bile su blijede, bez ikakva okusa vanilije i jaja, jako brašnaste, sa slojem preslatke, krivo izrađene čokolade i nekog nedovoljno istučenog šlaga. Ukratko, bile su za baciti.
No, ne možemo reći da su bile sadržajno pogrešne, jer kodificirani recept za kremšnite ne postoji, kao što nema ni suglasnosti o porijeklu kremšnita.
Kremšnite su desert za koji se pretpostavlja da potječe iz Austrije premda je, primjerice, Paul Hollywood u jednoj svojoj putopisnoj emisiji tvrdio da su kremšnite poljski nacionalni specijalitet. Na internetu ćete pronaći i podatak da kremšnite zapravo dolaze iz Rumunjske, dok se Slovenci hvale kako su na Bledu prodali više 100 milijuna kremšnita: Wikipedia, međutim, tvrdi da je recept za bledske kremšnite u Sloveniju stigao iz Srbije početkom 50-tih.
Kaos u tezama o porijeklu kremšnita prava je sitnica u odnosu na kaos koji vlada među receptima za kremšnite.
Na blogovima koji se bave austrijskom kuhinjom katkad se navode recepti sa samo tri jaja, što se u Hrvatskoj ne bi smatralo kremšnitama. Wikipedia na engleskom tvrdi kako je gornji čokoladni dio stilska oznaka zagrebačkih kremšnita, što je prilična bedastoća: do sredine 80-tih gotovo nitko u Zagrebu nije pokrivao kremšnite čokoladom, a prve poznatije slastičarne koje su to činile nazivale su te kremšnite bečkima premda u klasičnim bečkim slastičarnama nikad nismo vidjeli kremšnite s čokoladom.
Neki hrvatski blogeri, što je posebno neobično, misle da se u kremšnite stavlja voda. Glavni argument zagovornika vode u kremi za kremšnite jest da su tako, eto, kuhale njihove bake.
Kod nas doma, kremšnite su se radile od osam žumanjaka, osam žlica šećera, litre mlijeka, vanilin šećera i nešto brašna pomiješanog s gustinom za čvrstoću kreme. Krema se kuhala desetak minuta, a onda se u toplu kremu dodavao čvrsti snijeg od osam bjelanjaka, pa bi se sve pokrilo pločom lisnatog tijesta i rezalo na srednje velike, šest do sedam centimetara visoke kocke.
Ne kažemo da je ovaj recept nužno bolji od drugih; danas bismo, primjerice, koristili pravu vaniliju. Međutim, te su kremšnite bile žute, bogate i glatke. Podsjećale su na kremšnite iz Orijenta u osamdesetim i devedesetim godinama, samo što su ih u Orijentu rezali na manje kocke.
Današanje kremšnite, nažalost, imaju toliko loših značajki da ne izazivaju nikakve ugodne osjećaje, što je golema šteta jer je riječ o jednom od najomiljenijih kolača ovog područja.
Isto, nažalost, vrijedi i za famozne samoborske kremšnite, koje su samo veće od zagrebačkih ali pate od jednakih problema. Evo što nas sve muči u današnjim kremšnitama.
Kad bi Zagreb danas imao zaista ozbiljnu gastronomsku slastičarnicu, jedan od njenih prirodnih prvih zadataka bio bi izrada vrhunskih kremšnita (varijantu kremšnita prodavao je Time Roberta Hromalića). A ni restoranima ne bilo loše da se upuste u gastroprojekt kremšnita.
Jer kremšnite su zaista ultrapopularan kolač niskog food costa.
Dev & Hosting Plavi Pixel © 2023. Kult Plave Kamenice. All rights reserved.
