Visa Inspire

Kult Plave Kamenice

Sve što stvarno trebate znati o gastronomiji

Kornati vina

Ručali smo u bukureštanskom tradicijskom restoranu Vatra, koji je neusporedivo lošiji od zagrebačkih nacionalnih restorana

vatra1

Kad ste prvi out u nekoj zemlji, ne idete u fine dining restorane, nego idete u narodne gostionice da vidite što ljudi ondje zapravo jedu. Tako je rezonirao vlasnik Pelegrinija Rudi Štefan, dok smo se u četvrtak ujutro S.Pellegrinovu Mercedesu vozili s bukureštanskog aerodroma prema hotelu Radisson Blu smještenom u strogom centru glavnog grada Rumunjske. Pa smo, nakon što smo se smjestili u hotel, odlučili otići na ručak u Vatru, rumunjski restoran koji zauzima cijelu jednu zgradu u središtu Bukurešta.

Vatra je tipičan nacionalni restoran sličan mnogim turističkim restoranima u Hrvatskoj; ukrašen narodnim nošnjama, lusterima od kotača zaprežnih kola i drugim tipičnim rustikalnim stilemima istočnog Panonskog mora. Vatru vodi jedna moldavska obitelj, koja još veću verziju tog restorana ima na rubu grada, negdje u blizini aerodroma.

vatra4

“Nekako mi se čini da je ova hrana napravljena od ostataka nekih drugih jela,” rekao je Manov chef Hrvoje Kroflin nakon što je kušao gulaš ili paprikaš od svinjske vratine. Mi to jelo, koje se na Vatrinu meniju nudi u poglavlju domaćih jela, nismo imali snage kušati jet nas je sivosmeđim bojama, lokvicama masti na površini i nabacanim komadićima sirovog češnjaka podsjetilo na oficirsku kantinu u kasarni u Vranju, u ljeto 1989. godine.

Ana Grgić samo je dodala:” Ovo se sastoji od soli, nekog lošeg, vjerojatno umjetnog temeljca i starog mesa. A ni druga jela nisu bolja.” Rudi Štefan bio je nešto tolerantniji, pa je napomenuo kako je sva hrana blago začinjena, no Kroflin nije odustajao od opravdano kritičkog stava. U jelu koje je laviralo između sarme i japraka, uočio je prepečeno meso koje je asociralo na paštetu, i kašastu rižu.

vatra-sala

Svi smo se složili da je palenta s finim gustim kiselim vrhnjem jedina zaista jestiva stvar koju smo naručili iz poglavlja domaćih jela. Prije ovih, uglavnom groznih takozvanih nacionalnih specijaliteta, u Vatri su nam donijeli niz predjela. Polusvježi sirevi s kimom, koprom i crvenom paprikom bili su okej. Čvarci su se doimali kao da su došli iz osrednjeg dućana, dok je nešto što je sličilo pašteti motiviralo čak i tolerantnog Štefana da nas upozori kako to ne bismo trebali jesti.

S druge strane, tanke pečene kobasice bile su odlične; riječ je o daleko najboljem od dvadesetak jela koje smo kušali u Vatri. I lagani namaz od bijelog graha nije bio loš.

Neobično je koliko se Vatrina kuhinja podudara s hrvatskim starinskim gostionicama: punjeni šampinjoni, pohani sir, bečki od piletine i ražnjići od tri vrste mesa zauzimaju istaknuto mjesto na Vatrinom meniju. Kad smo odlazili, Hrvoje Kroflin ispravno je zaključio da je Vatra vrlo slaba, neprofesionalna verzija zagrebačkih restorana poput Vinodola.

Da smo je ocjenjivali, Vatra bi teško dobila više od plus jedan. Plus zbog kobasica i palente, jedan zbog svega ostalog. Uključujući cijelu, nenarezanu, gotovo plastičnu rajčicu koja je ukrašavala sve hladne plate.

s-pellegrino-simboli-laterali
vinski-izvjestaj-2018-naslovnica
ULJE2018-NASLOVNICA
VON BARF_Banner_300x250-01 FINAL

aviation-gin

svijet-vina

Ručali smo u bukureštanskom tradicijskom restoranu Vatra, koji je neusporedivo lošiji od zagrebačkih nacionalnih restorana

by Kult Plave Kamenice time to read: 2 min