Visa Inspire

Kult Plave Kamenice

Sve što stvarno trebate znati o gastronomiji

Kornati vina

Netflixov Final Table sadržajno je najbolje kuharsko TV natjecanje u povijesti. Ali forma je katastrofalna

Netflixov kuharski show Final Table najavljen je kao najambicioznije televizijsko kuharsko natjecanje ikad producirano. Kao suci su angažirani neki od najvećih chefova današnjice. Natjecatelji su birani među najtalentiranijim profesionalcima na svijetu; dugogodišnji sous-chef Thomasa Kellera, najmlađi chef s Michelinovom zvjezdicom u Škotskoj, najbolja indijska chefica 2015, chef restorana koji je tri godine na World’s 50 Best Restaurants, chef jednog od najboljih latinoameričkih restorana koji preko 200 sastojaka s kojima radi uzgaja sam…uglavnom taj rang.

Dvadeset četiri chefa s Michelinovim zvjezdicama i James Beard nagradama natječu se u parovima. Neki su već radili zajedno u restoranima, neki se sada natječu u timu sa svojim bivšim mentorima. Cijela atmosfera showa je karikaturalno nabrijana, studio u kojem se kuha izgleda kao komandna platforma svemirske krstarice, na zidovima se projiciraju svemir i noćne vizure velikih gradova, špica je planeta Zemlja sa zlatnom vilicom i nožem.


Sve to bi show trebalo činiti zabavnijim i manje pretencioznim. Ali u Final Tableu nema ni atoma nepretencioznosti. Ne pomaže ni voditelj, Andrew Knowlton, koji izgleda kao da je ovog trena došao s Britain’s Got Talent ali čovjek je jedan od urednika Bon Appetita. Ocjenjivači i natjecatelji koji rade po klasičnom reality scenariju (čavrljanje s kandidatima, ogovaranje i sl) ali u svoj se toj prpošnosti vide tone ozbiljnog znanja, dok izazove postavljaju geniji poput Anne-Sophie Pic, Granta Achatza i Enrica Olvere. Ambicije i zahtjevi su maksimalni.

Rješenja zadataka, tehnike, sastojci i izgled tanjura nadmašuju sve što je dosad viđeno u ovom televizijskom formatu. Detalji poput kratke rasprave Enrica Olvere s kuharom oko korištenja lista ili stabljike korijandera u elementu jela s nopalom ili utjecaju toplog dimljenja na masnoću u hamachiju stvari su koje baš ne čujemo često u kuharskim TV natjecanjima.

Svaka od devet epizoda posvećena je drugoj zemlji i njenoj gastronomskoj kulturi. Prvi je Meksiko, slijede Španjolska, Engleska, Brazil, Indija, Amerika, Italija, Japan i Francuska, a deseta epizoda su finalni meč i proglašenje pobjednika. U svakoj epizodi chefovi moraju pokazati da nacionalna jela mogu skuhati kao i najbolji lokalni chefovi i to izvesti vlastitim rukopisom. Finalne izazove postavljaju lokalne legende.

Natjecatelji su tako u prvoj, meksičkoj epizodi Final Tablea pripremali tacose za žiri u kojemu se bili Cesar Chavez, Martha Hidegarda, Mariana Camacho, a zadnji izazov, jelo u kojemu je glavna namirnica nopal kaktus, postavljao je Enrice Olvera. U Španjolskoj je izazov za paellu postavljao Andoni Aduriz, u Japanu za kaiseki večeru Yoshihiro Narisawa. Sadržajno, dakle, Final Table je podigao ljestvicu kuharskih TV natjecanja na opasno veliku visinu.

No, sve ostalo u ovom showu je nepremostivi problem showa.  Preveliki studio, prebombastična, kičastsa glazba, uglavnom potpuno pogrešna režija i kamera koja ne razumije hranu, katastrofalan scenarij.  Zar zaista i u ovako ambicioznom showu moramo slušati kako se kandidati žale jedni na druge? Moraju li ocjenjivači koji zaista znaju što traže u zadacima, maltretirati kandidate glupim pitanjima poput “vi ste iz Škotske, trebamo li očekivati haggis?” dok čovjek pokušavaju napravit što autentičniji taco. U Final Tableu nema ni ubilačkih strasti Iron Chefa ni dobronamjernosti Great British Bake Offa ni kidanja živaca kao u Chopped.

Najveće zvijezde showa, slavni chefovi, imaju vlastiti segment emisije u kojemu ocjenjuju kako su kandidati svladali izazov koji su im zadali. Taj segment očito je predviđen za totalni nerding out, dio showa u kojemu se ide u najsitnije detalje, pobjeđuju ingeniozna rješenja i nijanse nijansi. Umjesto toga, gledamo segment koji je gotovo identičan ostalima, samo što slavni chef jela ocjenjuje sam, za nekim besmislenim ovalnim stolom, pod lošim svjetlom koje nimalo ne laska sjajno složenim tanjurima. Bilo nam je žao gledati chefove koji su napravili monumentalne stvari za suvremenu gastronomiju, kako sjede u tom studiju svedeni na neke polutelevizične dosadne ocjenjivače. Umjesto kulminacije napetosti i znanja, show u zadnjem izazovu samo potone natrag u prosječnost svoje forme.

Televizija ima svoje zakonitosti i ideja da se ozbiljno kuhanje izmjesti iz manirizma Chef’s Tablea u puno komercijalniju formu, zapravo je dobra i ima golemi potencijal. Tko zna što bi se sve moglo izroditi iz dobro snimljenog kuharskog realityja s nekoliko desetaka Michelinovih zvjezdica? Nažalost, u slučaju Final Tablea taj se potencijal ne vidi, jer je show snimljen kao da je netko u vrhu korporacije u zadnji čas izgubio hrabrost i vrhunsku gastronomiju odlučio približiti publici sapunica i Big Brothera. Tu publiku ovakav ozbiljan sadržaj nikada nije i neće je zanimati, a stavljati ga u ovako lijene i mediokritetske reality forme nije dostojno ni natjecatelja ni velikih chefova koji su se angažirali u ovom Netflixovu projektu.

s-pellegrino-simboli-laterali

aviation-gin

vinski-izvjestaj-2018-naslovnica
ULJE2018-NASLOVNICA

Netflixov Final Table sadržajno je najbolje kuharsko TV natjecanje u povijesti. Ali forma je katastrofalna

by Kult Plave Kamenice time to read: 3 min