Sve što stvarno trebate znati o gastronomiji
Kad s parkirališta došetate do željeznih stepenica koje vode prema recepciji nove vinarije obitelji Antinori u malom mjestu Bargino na cesti iz Firenze za Sienu, uopće nemate osjećaj da ulazite u vinariju. Naprotiv, imali smo vrlo snažan dojam da upravo posjećujemo neki veliki muzej moderne umjetnosti. Spiralne stepenice pomalo asociraju na serpentine u njujorškom Guggenheimu, smeđi beton i željezo donekle podsjećaju na hodnike Tate Moderna, a kontrast između jakog mirisa vina i stroge moderne arhitekture stvara ugođaj posve netipičan za vinarije.
Sasvim je očigledno da je obitelj Antinori, koja se bavi vinom od 1385. godine, željela izgraditi ne samo vinariju i središnju poslovnu zgradu, nego i spomenik Antinorija današnjem i budućem vremenu. “Da, donekle ste u pravu,” rekla nam je predsjednica tvrke Albiera Antinori, najstarija od tri kćeri starog markiza Piera Antinorija i prva žena koja je preuzela najvažniju vinsku kuću u Toskani, i danas u stopostotnom obiteljskom vlasništvu.
“Kao što je Palazzo Antinori u Firenzi, gdje naša obitelj i danas živi, znak svog, renesansnog razdoblja, tako je i ova vinarija miljokaz novog vremena (veliki intervju s gospođom Antnori objavit ćemo krajem tjedna). Antinoriji su odlučili izgraditi novu vinariju u Chaintiju, jer je dotadašnja, podignuta početkom dvadesetog stoljeća, bila već pomalo disfunkcionalna. Pa su onda odlučili u Bargino prebaciti upravu kompanije u kojoj radi više od sedamdeset ljudi, i otvoriti prvi centar za posjetitelje u povijesti obiteljskog biznisa. Za Antinorije, projekt nove vinarije ima još jedno, vrlo važno značenje, a to je povratak na zemlju, u Bargino odakle je njihova vinarska povijest i počela.
Pierro Antinori najavio je gradnju nove vinarije još 2005. godine u razgovoru za Decanter. No, nije bi potpuno zadovoljan projektima. Nekoliko godina kasnije, svoju je viziju nove vinarije, potpuno uklopljene u okolinu, podigrano veličanstvene i napravljene u skladu s lokalnim obrascima gradnje i od lokalnih materijala, izložio firentinskom arhitektu Marcu Casamontiju iz studija Archea Associati. Casamonti je nakon vrlo kratkog razgovora izradio grubu skicu nove vinarije, koja je zadovoljavala glavne Antinorijeve zahtjeve. Rezultat je golema zgrada, otvorena krajem 2012. koju s ceste gotovo da se uopće ne vidi jer se iz vinograda izdiže tek nekoliko metara.
Sve je drugo ukupano metrima u brdo ispod ceste. Iskopavanje brda u selu Bargino bilo je toliko opsežno i duboko, da je godinu dana poslije iskopavanja projekt morao mirovati kako bi se zemlja stigla slegnuti. Za izgradnju vinarije, osim betona obojenog u crvenosmeđe, boju terakote po kojoj je taj dio Chiantija glasovit, koristile su se opeke od terakote izrađene u lokalnim radionicama udaljenima desetak kilometara od vinarije. U vinariju je ugrađeno oko 135 tisuća terakotinih cigli. Kombinacija terakote, betona i željeza, u strogim geometrijskim omjerima, čini Antinorijevu vinariju možda najmodernijom, a sasvim sigurno jednom od najljepših u Europi i svijetu.
Premda su Antinorijevi željeli podigranu zgradu, ona u stvarnosti autoritativno grmi kao Guggenheim u Bilbau. U taj smo se nevjerojatni prostor popeli po ikonografskim spiralnim stepenicama koje su postale i dio novog Antinorijevog loga, na plato ispred velike, tipično hotelske recepcije iznad koje se nalaze uredi. Prizemlje je podijeljeno na ugodne ostakljene salone za goste, razigrano asimetričnim toplim drvom, kaučima u bojama vina i drvenim policama punima Antinorijevih buteljki.
Ispod recepcije, izgrađene su impresivne dvorane s oko dvije tisuće barriquea, koji se odmaraju na stalnoj prirodnoj temperaturi od 14 stupnjeva. Dok smo šetali uskim mostovima iznad dvorana s bačvama, ljudi iz vinarije ponosno su nam objasnili kako u vinariji uopće nema klimatizacije, jer ukopanost u brdo i zidovi obloženi terakotom osiguravaju konstantnu stabilnu temperaturu, a posebne, valovite linije stropova pravilnu cirkulaciju zraka. Cijela vinarija funkcionira i kao muzej suvremene umjetnosti. “Obiteljski biznis je sjajan jer vam omogućava da svoje osobne strasti ugradite u posao,” rekla nam je gospođa Albiera Antinori dok smo se visokim stubištem penjali između efektnih umjetničkih instalacija, koje su raspoređene i po prostorijama u kojima odležavaju vina, “jedna od mojih sestara je strastvena ljubiteljica suvremene umjetnosti i Antinori dosta radi s umjetnicima.”
Poslije dvorane s bačvama prošli smo iznad dvorane s velikim vinifikatorima i tankovima od inoksa, da bismo se popeli do najviše razine, gdje se nalazi mikrotvornica maslinova ulja, zapravo jedna mala Morijeva preša, ista onakva kakvu su nedavno nabavila vodnjanska braća Chiavalon, pa soba s malim bačvama za odležavanje vinsanta (toskansko slatko vino), pa muzej s nizom zanimljivih i važnih dokumenata o povijesti ove plemićke obitelji koja već 26. generaciju upravlja nekima od najboljih vinograda u Chiantiju.
U nizu tih dokumenata osobito se ističe jedan spis iz šesnaestog stoljeća, kojim je ondašnji markiz onemogućio nasljednicima da prodaju bilo koji dio obiteljskog biznisa. Bio je to presudan strateški potez koji je osigurao da se uslijed mogućih obiteljskih sukoba kapital Antinorijevih neće fragmentirati. Slijedeći sličnu filozofiju, obitelj Antinori prije nekoliko je godina sav kapital prebacila u zakladu, tako da nasljednici idućih 99 godina ne mogu prodati nijedan dio obiteljskog biznisa niti imovine. Oni će smjeti upravljati obiteljskim vlasništvom, ali ga neće moći prodavati.
Drugi važan dokument svjedoči kako je jedan od Antinorija skupa s jednim od Medicija, obitelji koja je stoljećima vladala Toskanom, još početkom osamnaestog stoljeća iscrtao zonu Chianti Classica, dakle apelaciju unutar koje se uzgaja najbolje grožđe za chianti. Usporedbe radi, famozna bordoška klasifikacija uslijedila je tek stoljeće i pol kasnije, 1855.godine.
Pošto smo obišli muzej, jedno od središnjih mjesta interesa za pedesetak tisuća turista koliko ih godišnje posjeti vinariju, odveli su nas na najspektakularnije zamislivo mjesto za kušanje vina. U golemom podzemnom prostoru podruma, iznad dugačkih nizova hrastovih bačava, u polumraku su lebdjeli osvijetljeni stakleni balkoni, viseće kušaonice. Tasting koji je vodila Sara Pontremolesi, glavna enolginja Antinorijevih chiantija, koncentrirao se na tešku berbu 2014. i omogućio nam da ponešto naučimo.
Pri kraju tastinga priključila nam se gospođa Antinori, s kojom smo zatim otišli na ručak Rinuccio 1180, restoran s Michelinovom preporukom smješten u vinogradu na vrhu cijelog kompleksa, okružen minijaturnim organskim vrtovima i prekrasnim pogledima na obližnje brežuljke.
Restoran se zove po prvom nesporno zabilježenom pripadniku sadašnje obitelji Antinori, i po godini kada je njegovo ime prvi put zabilježeno u povijesnim knjigama.Antinoriji iz Toskane stari su, dakle, više od 830 godina.
Ručali smo artičoke s hobotnicom i tri vrste pecorina uz Solaiu i Guado al Tasso, kad se iznad nas začuo vrlo snažan zvuk motora:”Čini se da netko helikopterom dolazi na ručak,” prokomentirala je predsjednica Antinorija, dodavši kako je heliodrom na vrhu zgrade uvjerljvio najmanji trošak u cijeloj vinariji.
Još smo sat ili dva filozofirali o vinu, Toskani i delikatnom zadatku nagovaranja djece da nastave obiteljski posao, pa smo izašli na oblačno toskansko popodne i prošetali mladim vinogradima zasađenima na zemlji između dva kata vinarije. “Ne znam hoće li ovi vinogradi dati dovoljno dobro grožđe za naše chiantije, jer je zemlja na nekim mjestima duboka samo metar i pol, ali željeli smo da vinarija raste iz vinograda.” kazala je Albiera Antinori.
Evo što smo prošlog četvrtak kušali kod Antinorija
1. Mezzo Bracchio, 2013. 90 +/100
Mezzo Bracchio toskanski je rizling. Prvi za koji znamo. Proizvodi se u malim količinama, oko 15 tisuća boca, od grožđa koje se uzgaja na nadmorskoj visini većoj od 500 metara. Riječ je o vrlo čistom, punokrvnom rizlingu s prekrasnim floralnim aromama, sasvim malo benzina i oporim voćnim okusima. Apsolutno najveće iznenađenje ovog tastinga.
2. Botroresco 2015. 86-87/100
Botroresco dolazi iz Le Mortellea, Antinorijevog posjeda u Maremmi. Proizvodi se od cabernet sauvignona i cabernet franca. Riječ o jednostavnom voćnom vinu, svakako najmanje zanimljivom od svih šest koje smo probali.
3. Poggio alle Nane 2015. 92-93 /100
Poggio alle Nane proizvodi se također u Maremmi. Poggio alle Nane, kojim dominira cabernet franc, gusto je, seduktivno, aromatično, kompleksno crno vino, neobično dobro za svoju mladu dob. Željeli bismo ga ponovo probati.
4. Guado al Tasso 2014. 93-94/100
U Bolgheriju, otkud dolazi jedno od svjetksi najcjenjenijih Antinorijevih vina, vremenske su prilike prije tri i pol godine bile nepodnošljive. U srpnju je palo desetak puta više kiše od dugogodišnjeg prosjeka. Gospođa Pontremolesi desetak nam je minuta objašnjavala kako su se enolozi te godine koncentrirali na menadžment tanina. Zbog teške berbe, trebalo je pod svaku cijenu izbjeći zelene tanine. Selekcija grožđa bila je iznimno stroga, što je uvjetovalo bitno manju proizvodnju Guado al Tassa.
Rezultat je, međutim, blizu impresivnom. Guado al Tasso nije nabildan kao u dobrim berbama, ali je zato neobično elegantan, feminiziran i prepun mediteranskih mirisa: od tamnog ljetnog voća, do ružmarina i makije. Prilično unikatno vino, u kojem smo ozbiljno uživali.
5. Tignanello 2014.
Jedan od prvih supetoskanaca u sadašnjoj je fazi posve neobičan. Arome su prilično divlje, okusi vrlo snažni, na voćno-zemljasto-kiselkastoj strani, dok je tekstura puna rubova. Gospođa Antinori misli da je Tignanello najbolje vino iz teške 2014. Složili smo se da mu treba vremena.
6. Solaia 2014. 95+/100
Solaia, koja dolazi iz vinograda s dvostrukom insolacijom, kao da nije osjetila kompliciranu berbu. Riječ je o briljantnom, velikom, moćnom vinu s jako kompleksnim i bogatim bouquetom, dugim i punim okusom, i prekrasnom, baršunastom tekturom. Čisto remek djelo.
Dev & Hosting Plavi Pixel © 2023. Kult Plave Kamenice. All rights reserved.
