Kineski restorani u Zagrebu: žanr koji umire

Zatvaranje Asia T Housea u Vlaškoj ulici 9, gdje se, usput govoreći, izvrsno jelo, simbolično je označilo trend koji u Zagrebu traje već godinama. Riječ je o polaganom, ali sigurnom nestanku kineske kuhinje kao relevantne gastronomske činjenice. S obizrom na sve manji broj kineskih restorana u gradu (trenutno ih je najviše desetak), i na vrlo loše lokacije dijela preostalih, sve je upitnija i ekonomska opravdanost žanra koji je prije petnaestak godina dominirao zagrebačkom gastro scenom.

U Zagrebu trenutno postoji samo jedan zaista ozbiljan, gastronomski ambiciozan kineski restoran, Asia na Zvijezdi/Novoj Vesi, koja ima svoju stalnu, dugogodišnju publiku, ali i niz mana, koje s godinama postaju sve vidljivije. Asia na Tomislavcu fokusirana je, uglavnom, na turiste u centru. Peking kraj Britanskog trga, gdje smo svojedobno vrlo često jeli, svaki idući put kad bi dolazili doimao se sve praznijim i sve bližim zatvaranju da bi, naposljetku, završio u novinama kao jedan od brojnih zagrebačkih restorana koji su kupovali nekakvu ultrajeftinu piletinu iz Južne Amerike. U Strojarskoj, u novootvrenom poslovonom tornju radi Asian Garden, s jelovnikom posve istim kao što ga imaju drugi zagrebački kineski restorani, što se ne bi trebalo očekivati od relativno nedavno otvorenog lokala. Blizu Green Golda nalazi se ne baš inspirativna zalogajnica Mr. Chen, a u samom Green Goldu fusion restoran Asia Gold s ponešto konvencionalnih kineskih jela; nije, međutim, jasno što će uopće biti s restoranima na drugom katu Green Golda, gdje već dulje vrijeme traju veliki građevinski radovi. U Crnčićevoj ulici, u zgradi gdje se prije mnogo, mnogo godina nalazio luksuzni francuski restoran Monnet, već dulje vrijeme preživljava Panda, čiji se gosti žale na manjak konobara i na dugo čekanje hrane, i čiji se meni nije značajnije promijenio valjda cijelo desetljeće.

Ostali kineski restorani smješteni su daleko od centra, uglavnom izvan restoranskih zona, a nisu baš popularni poput Zelendvora, da bi se ondje dolazilo u konvojima poslovnih limuzina. I svi kineski restorani, s manjim varijacijama, dijele, de facto jedan te isti jelovnik; onaj što ga je legendarna gospođa Chen postavila u prvoj Asiji u Petrinjskoj ulici, prije više od četvrt stoljeća, kad je taj restoran bio među najprestižnijima u gradu. Zaista je nevjerojatno da se u 25 godina u Zagrebu nije uspjela isprofilirati barem malo modernija i bar donekle specijalizirana kulinarska ponuda goleme zemlje koja se može pohvaliti s četiri klasične, osam modernih regionalnih i nizom subregionalnih kuhinja . 

Osim zastarjelih, rutinskih, uvijek istih i neizbježno dosadnih jelovnika, dva su glavna razloga za polako nestajanje i umiranje kineske kuhinje u Zagrebu. Prvi je sociološko političke naravi: Kinezi se više masovno ne iseljavaju u Europu, pa tako ni u zemlje bivše Jugoslavije, što znači da su kineski restorani u Zagrebu ostali i bez stalne publike (Kinezi u Europi, kako znamo jedu kinesku hranu), ali i bez osoblja. U velikim kineskim gradovima kuhari su danas plaćeni otprilike jednako kao u Hrvatskoj, dok su životni troškovi značajno niži. S obzirom na stalni napredak životnog standarda u Kini, ne treba očekivati i da će se tu bilo što mijenjati.

Drugo, kineska je kuhinja u Hrvatskoj već pradavno izašla iz trenda: pregazili su je sushi i sashimi, tacosi i burgeri, u stanovitom su naletu Indijci, a pitanje je vremena kad će profesionalci zamijeniti sadašnje, krajnje amaterske pokušaje bliskoistočnog i turskog kuhanja. U takvom okruženju kineska kuhinja može funkcionirati ili kao street/fast food poput Wok and Rolla, ili kao ambiciozni, kreativni fine dining, kakvog u Zagrebu nema ili kao specijalizirana i regionalna kuhinja, što, također, u Zagrebu ne postoji.  Što znači da se, nažalost, moramo pomiriti sa sve naglašenijom marginalizacijom kineske hrane u Zagrebu.

Dev & Hosting Plavi Pixel © 2023. Kult Plave Kamenice. All rights reserved.