Sve što stvarno trebate znati o gastronomiji
Otkad smo čitali genijalnu knjigu Jeruzalem Yotama Ottolenghija, jeruzalemska i izraelska jela ušla su nam u kuću kao da smo ih oduvijek jeli. Patlidžani s janjetinom i anisom, maqluba, shakshuke, piletina s mandarinama i arakom, salate od lješnjaka i pečenog karfiola… Toliko različitih utjecaja, toliko namirnica i okusa sličnih našima, a u toliko različitom, raskošnom kontekstu, punih tekstura, okusa i začina, izazivaju u čovjeku dosta emotivnu kombinaciju prepoznavanja i egzotike. Ali Zagreb nema sreće s bliskoistočnim restoranima, pa naš odnos s tamošnjim kuhinjama i dalje ovisi o putovanjima i kuhanju kod kuće. Kad nam je svojevremeno netko rekao da se u Zagrebu otvara izraelski restoran poskočili smo od sreće, ali ubrzo je postalo jasno da nije baš tako.
Kako da ne? u Tkalčićevoj ulici koji se po medijima reklamirao kao bistro za jeftini izraelski snack, nešto je između turističkog fast fooda i jednog od milijun sličnih mjesta sa shabby namještajem u kojima se u Zagrebu ispijaju kave i pune Instagram profili. Bistro ima priču simpatičnu kao što je i uređen. Ako je i ne znate, vjerojatno ćete je doznati jer kad uđete na malu galeriju gdje se jede, ne možete ne vidjeti veliku sliku Doris Dragović u punom naletu. Mladi konobar potvrdit će vam da je upravo ona na platnu, naslikala ju je jedna od vlasnica lokala. Jer Izraelke Iffat i Ayalet osjećaju mističnu povezanost s umirovljenom kraljicom Torcide. I u Hrvatskoj su zato što su se zaljubile u zemlju. I šire ovdje granice građanskih sloboda kao jedan od prvih lezbijskih parova koji se vjenčao u Hrvatskoj. Sve super. Osim što Kako da ne sam ne prati svoju definiciju.
Došli smo navečer bez ikakvih očekivanja, probati jedno malo jelo i, ako nam se svidi, isprobati još nešto. Kuhinja je malo ispod razine tla na samom ulazu, a sjedi se na minijaturnom prvom katu koji osvjetljavaju velike lampe i krase natpisi na hebrejskom. Ugodno nas je iznenadio meni, jer ima dosta velik i zanimljiv popis jela, od hummusa, klasičnog sa slanutkom i peršinom preko sabiha s jajima, do hummusa s gljivama i govedinom. Imaju kuskus, pa shakshuku, jelo od jaja poširanih u pikantnom umaku od rajčica koji je imao sve šanse postati veliki ulični hit u Zagrebu, baš kao i falafeli koje također prodaju. Sigurni smo da im je solidan broj gostiju dosad došao samo zato što su vidjeli da prodaju Philly Cheesesteak, klasik koji u Zagrebu nitko ne radi, ili barem ne radi kako treba.
Nada brzo splasne kad sjednete za stol. Na kojemu su Carlsbergov letak za Pan, vrhunac ponude piva u lokalu, i jednako depresivna lista ostalih pića. Naručili smo nesretni zlatni Pan, Coca Colu, klasični hummus i chicken laffu, neku vrstu tortilja s piletinom. Hrana se čeka neko vrijeme, nije predugo ali dugo za brze snackove koje smo naručili. Hummus je bio korektan, ali s njim su nam donijeli najjeftiniju gumastu napuhanu lepinju, i to podgrijanu, i to loše podgrijanu. Tako da je jedan dio bio hrskav i suh od grijanja, a drugi hladan i tako žilav da se nije mogao otkinuti ni žvakati. S tim i lošim pivom, hummus nije više imao nikakvog smisla. Chicken laffa je bila dobra zbog začina i zato što je sve napravljeno na licu mjesta, ali pomfrit je oblikom i okusom sličio na najsvjetlijeg predstavnika industrijskog krumpira.
Planirali smo uzeti još koje manje jelo i probati više, ali nakon onoga što smo vidjeli više nismo imali hrabrosti. Odustali smo i od deserata, jer stvari poput sahlaba i malabija, koji se rade od mliječnog pudinga, ružine vodice i različitih dodataka, obično ništa ne valjaju ako nisu napravljeni od vrhunskih sastojaka a Kako da ne? nije ostavio dojam mjesta kojemu je stalo do kvalitete sastojaka i pažljivog kuhanja. Drugo, otkad smo ušli sve nam je u tom lokalu spuštano raspoloženje unatoč tonama tirkizne boje, leptira i slatkih jastučića. I na kraju, isprobavanje više vrsta različitih jela uopće nije jeftino, iako se Kako da ne? predstavlja kao mjesto za dobar i jeftin izraelski ručak ili večeru. Jela koštaju 40, 50, 60 kuna i kad uzmete u obzir da u Tkalči imate RocketBurger, Otto&Frank, Sri Lankan Curry Bowl kao direktnu etno konkurenciju, i Agavu kao odličan pravi restoran, omjer ponude i cijene u Kako da ne? nema nikakve šanse. Što je neobično, jer jedna od vlasnica navodno radi u restoranskoj industriji u Izraelu. Možda samo nisu dobro istražili lokalno tržište, jer da jesu, shvatili bi da s više truda oko kuhanja i sastojaka koje gotovo sve mogu dnevno nabavljati na Dolcu, i s cijenama koje sad imaju mogli biti zvijezde gradskog street fooda, umjesto da prodaju ovakvo što, pa makar i pod jeftini izraelski snack.
Jeli ste u Kako da ne? Podijelite dojmove
KAKO DA NE?
Tkalčićeva 59, Zagreb
HRANA 2/5 POSLUGA +3/5 AMBIJENT +3/5
Dev & Hosting Plavi Pixel © 2023. Kult Plave Kamenice. All rights reserved.
