Visa Inspire

Kult Plave Kamenice

Sve što stvarno trebate znati o gastronomiji

Kornati vina

MAXIMILIAN Pametan koncept s dosadnom i masnom izvedbom

naslovnica-jelovnik

U Maximilianu, preko puta Green Golda, donijeli su nam tanjur rostbratwursta (pečenih bijelih kobasica) oko dva popodne. Pojeli smo do pola tri. U pet popodne još smo na nepcu osjećali težak tek masnoće. Što svakako nije dobro. Maximilian je odlično koncpiran restoran: radi se o prvoj zagrebačkoj gostionici specijaliziranoj za kobasice, k tome upakirane u bavarske ornamente, što uključuje monokulturu minhenskog Paulanera, kao i ne odveć autentične uniforme za konobarice i konobare.

Hrvati vole jesti kobasice; Hrvati, nadalje, vole Nijemce, više Bavarce nego Pruse; Hrvati, naposljetku, obožavaju pivo, pa je, zbog svega toga, Maximilian bio osuđen na odličan start. Ni u ponedjeljak, najlošiji restoranski dan uopće, u Maximilianu nije bilo posve mirno. Premda je dva popodne već vrijeme kada se svi mogući zaposlenici Radničke ceste moraju vratiti za svoje kompjutore, na Maximilianovoj je terasi sjedilo barem petnaestak ljudi. Neki su jeli Bayern Burger, koji nije izgledao loše, neki drugi wienerschnitzel (neke od najboljih bečkih probali smo u Berlinu, a ne u Beču), dok smo mi naručili rostbratwurst, bijele kobasice na roštilju.

Karakterističan slučaj kobasica

Postoji miijun recepata za njemačke bijele pečene kobasice, od nürnrberških do thuringamskih. Oni se razliku u začinima i sastavu mesa, dok je načelno pravilo da masnoća ne smije prelaziti 35 posto sastava kobasice, što , zapravo, nije malo. Naše su kobasice bile poslužene skupa s pečenim/prženim krumpirima i crvenim zeljem, prepunim kima (što je kompliment). Dinstano zelje jedini je element našeg jučeašnjeg ručka, koji je imao definirani okus (što, svakako, nije kompliment). Naime, kobasice su izgledale perfektno, bile su lijepo pečene (tamnsmeđe, ali nisu napukle, baš by the book), no nisu imale apsolutno nikakav okus. Bilo je potpuno nemoguće zaključiti radi li se o svinjetini, teletini ili mješavini svinjetine i teletine. Tek je neprolazni masni aftertaste, par sati kasnije, sugerirao kako je riječ o svinjetini.

Slučaj Maximilianovih kobasica koje bi trebale predstavljati forte tog bavarskog restorana, karakterističan je za velik broj manje ambicioznih domaćih lokala. Oni se dobro brendiraju, pronađu korektnog kuhara, uspostave prihvatljiv rang cijena, ali ne razmišljaju o stvarnom kvalitetu hrane.

Solidan izbor vina i piva

Štogod da je ušlo u Maximilianove kobasice, bilo je dugo i nepažljivo smrznuto, te uzgojeno po industrijskim standardima od prije tridesetak godina. Ta hrana može izgledati dobro, može se korektno pripremiti, ali je ona, zapravo, ni o čemu, osim što služi ispunjenju bazičnih fizioloških potreba, ili, pak, stimuliranju adrenalina, kod onih ljudi, kod kojih jelo funkcionira slično kao cigarete među strastvenim pušačima.

Maximilan je, sasvim sigurno, nešto bolji od nesretnog talijanskog Vapiana, koji se prije desetak godina naselio u paviljon na Radničkoj cesti, da bi bankrotirao poslije godinu ili dvije. No, ako želite uživati u hrani, u Maximilianu je to posve nemoguće. Dobra vijest je što osim minhenskog piva drže i solidan izbor vina: sjajnu novu Coronicinu malvaziju toče na čaše. Kobasice, Salvator (uvjerljivo najbolje Paulanerovo pivo), dvije čaše malvazije i mineralnu platili smo 139 kuna.

Maximilian

Radnička cesta 37, Zagreb

Ocjena 2/5

Moglo bi vas zanimati

s-pellegrino-simboli-laterali
VON BARF_Banner_300x250-01 FINAL

aviation-gin

svijet-vina

MAXIMILIAN Pametan koncept s dosadnom i masnom izvedbom

by Kult Plave Kamenice time to read: 2 min