Sve što stvarno trebate znati o gastronomiji
Dok sastavljamo ovaj izbor, u subotu 9.travnja ujutro, u Zagrebu sipi osvježavajuća travanjska kiša. Pogled na telefon, međutim, kaže kako bi kiša već u nedjelju mogla stati, dok će cijeli idući tjedan biti sunčan i topao. Znači, vrijeme je za ručkove i večere na otvorenom.
U izboru restorana gdje vrijedi jesti na otvorenon, podjednako su nam važni i kriteriji hrane i kriteriji uređenja i lokacije terase. Zato, primjerice, nismo uvrstili Šestinski lagvić, koji, sasvim sigurno, posjeduje jednu od najatraktivnijih restoranskih terasa u Zagrebu, ali čije je kuhanje palo ispod elementarno prihvatljivih standarda.
Smještaj Dubravkina puta, između Tuškanačke šume i velikih vrtova gornjogradskih palača, toliko je superiroan, da se ovaj restoran mora naći na baš svakoj top listi najatraktivnijih zagrebačkih blagovaonica na otvorenom, ako se ondje čak i minimalno korektno kuha. U Dubravkinom putu, srećom, Priska Thuring trenutno kuha jako dobro do odlično.
Salate i razna druga lagana jela (plus ponešto uvijek dobrih rižota i/ili tjestenina) čine sjajnu vrijednost za novac u vrijeme ručka, dok se navečer gospođa Thuring približava prvoj pravoj zagrebačkoj visokoj kuhinji poslije četiri ili pet godina. Neku smo večer ondje , među ostalim, jeli senzacionalno duboku juhu od škampa s tartarom uz zubaca, i još efektniju palamidu s graškom. Malo remek djelo od deserta završilo je na našem Instagramu, jer nismo mogli odoljeti da ne objavimo nešto toliko lijepo.
Važno upozorenje Navečer, zbog šume, temperature u tom dijelu Zagreba osjetno padaju.
Apetit je jedan od sasvim rijetkih zagrebačkih restorana, koji paze na najsitnije detalje u uređivanju i rasporedu stolova, i općenitom ugođaju, što gosta dočekuje u restoranu. Apetitova terasa pri vrhu Jurjevske već je puno godina među ljepšima u gradu, a ove su je zime proširivali. Kuhanje je svakako korektnije i zanimljvije nego prije tri ili četiri godine. Apetit je, definitivno, mjesto gdje se ljudi koji vole posjećivati restorane mogu osjećati jako, jako dobro.
Terasa Oleander zagrebački je favorit već nekih devedesetak godina. Ona je dostojna reputacije najboljeg hrvatskog hotela, dok se hrana u Zinfandelu, restoranu koji bi možda napokon trebalo preimenovati u Tribidrag, drži kanona brojnih hotelskih kuhinja s pet zvjezdica: dakle, više ili manje uspješno glumi haute cuisine. Najzanimljvija su predjela, poput dimljenog škampa ili sorbeta od cikle. Cijene u Zinfandelu visoke su za zagrebačke kriterije (većina jela vrti se između 150 i 220 kuna), no elitni Esplanadin restoran ne može biti jeftin.
Baltazarov zeleni vrt, prepun voćki u cvatu, naprosto je neodoljiv u ovo godišnje doba. Hrana je, kako smo napisali u nedavnoj recenziji, korektna do dobra: držite li se starih Baltazarovih klasika, poput pljeskavice ili tafelspitza, ručak ili večeru za dvoje, s vinom, ne morate platiti više od 400 kuna.
Prije mnogo godina najveća se subotnja gužva u centru grada formirala oko pojedinih kafića: danas se, pak, golema gužva stvara na pločniku Tesline, gdje oni koji nemaju rezervaciju bezuspješno pokušavaju sjesti na Carpacciovu terasu: radi se o valjda jedinoj restoranskoj terasi u centru grada, koja položaj usred često prepune ulice koristi kao komparativnu prednost.
S jedne strane, Carpacciovi vrtni stolovi toliko su precizno uređeni i postavljeni, da Vam nije neugodno ni kad kroz pješačku zonu kraj Vas projuri dostavno vozilo. S druge strane, zaista ne postoji bolje mjesto za people watching, i za upijanje snažnog gradskog pulsa, nego što je Carpacciova terasa. Hrana je sve bolja: teleća rebra, koja se nažalost, ne nalaze na stalnom meniju, neku su subotu bila upravo izvrsna.
Okrugljakov golemi vrt vjerojatno je najatraktivniji otvoreni restoranski prostor u Zagrebu. Čim temperature postanu više od 30 stupnjeva, Okrugljak će se prirodno preseliti među prva tri mjesta ove ljestvice, jer se jedino njegovi stolovi uz potok mogu uspješno boriti sa zagrebačkom vrućinom. Kad je, pak, riječ o kuhanju, Okrugljakova hrana može biti vrlo dobra i vrlo prosječna; pravila uglavnom nema. Možda bi bilo dobro ako bi gospođa Thuring pronašla nešto vremena, te poradila i na Okrugljakovom meniju, budući da su Dubravkin put i Okrugljak u vlasništvu iste obitelji.
Uvijek smo voljeli zaklonjenu verandu ispred ulaza u Mano kraj Gliptoteke. Jest da po danu, u srpnju i kolovozu, zna biti prevruće, ali i Manov vrt, kao i Manov interijer, naprosto su lijepi i elegantni. Kuhanje je uglavnom dobro, dok je izbor steakova vjerojatno najbolji u Zagrebu. Manov vrt osobito preporučujemo za večeru, jer je pun adrenalinske atmosfere noćnih izlazaka.
Špilja je već dulje vrijeme uvjerljivo najbolji samoborski restoran. Njeno zeleno okruženje čini ga perfektnim mjestom za subotnji ili nedjeljni ručak. Hrana je srčana, ali precizno i sofisticirano pripremljena; Špilja se , kulinarski gledajući, definitivno odmaknula od samoborske rustikalnosti, zadržavajući, svejedno, naglasak na velikim komadima mesa. Špilja, nažalost, ne prima Amex i Diners, a aparat za druge kartice jedne im lanjske nedjelje nije radio, pa smo se morali odvesti do najbližeg bankomata koji je, ako se dobro sjećamo, udaljen nekih sedam ili osam kilometara.
Livada ispred palača u Vranyczanyevoj i iznad Strossmayerova šetališta jedan je od zaista najljepših otvorenih restoranskih prostora u Zagrebu, pa je stoga logično što je ondje navečer vrlo teško dobiti stol. Sjediti na Vranyczanyevoj poljani doživljaj je za sebe. Sama hrana u Fajnu, bistrou koji je naslijedio Galvagnova Prasca, turistički je podnošljiva.
Dev & Hosting Plavi Pixel © 2023. Kult Plave Kamenice. All rights reserved.
