Brijunski Neptun htio je Vladu Divca i deset gladnih prijatelja nahraniti s pet feta pršuta

Godinama već traju rasprave, započete uglavnom od radikalno desnih struja u hrvatskoj politici, treba li Brijune, kako to pitanje maliciozno i u potpunosti pogrešno postave, oduzeti Šerbedžiji. Pri tome samo oni koji nikad nisu pogledali nijednu predstavu njegova teatra Ullysis, a opet su to uglavnom pripadnici radikalno desnih struja u hrvatskoj politici i njihovi simpatizeri, zastupaju tezu da to svakako treba učiniti, po mogućnosti izbaciti ga i iz države a ne samo otoka, dok svi oni ostali – oni koji su nota bene imali privilegiji da dožive tu kazališnu scenu – na takve priče mogu reagirati samo s dozom prijeko potrebnog prijezira.

Prava rasprava koja bi se zaista trebala voditi, ona je treba li Brijune, odnosno upravljanje smještajnim i ugostiteljskim jedinicama na tom malom komadiću raja za koji smo sretni da ga možemo nazivati svojim, oduzeti državi koja to čini preko svog društva formiranog da upravlja i raspolaže nekretninama. Odgovor na to pitanje – koji će zastupati svatko bez obzira na političko opredjeljenje, a tko je barem jednom u životu bio na Brijunima pa je shodno tome bio primoran da se tamo i prehrani – apsolutno je potvrdan i vremenski definiran: pod hitno!

Ponuda na Brijunima svodi se na samo tri restorana, što je zaista nedovoljno s obzirom na broj turista koji tamo odsjedaju, onih koji dođu preko Fažane na dnevni turistički obilazak Titove papige i njegova Cadillaca te klijentelu nešto dubljeg džepa koja se tamo usidri s jahtama, očekujući valjda ponudu dostojnu prirodnih ljepota otoka. Kada se međutim uzme u obzir o kakvim ugostiteljskim objektima je tu zapravo riječ – onda nažalost moram konstatirati da ih je i previše.

Restoran Neptun koji posluje u sklopu istoimenog hotela, osim katastrofalnog izbora i kvalitete hrane, a gdje kao posebno lošu i dobar primjer svega ostalog treba izdvojiti ponudu juha koja se sastoji od takozvane “Bečke” i juhe od rajčica, obje veoma poznate juhe iz vrećice koje zakuhaju u ogromnom kotlu iz kojega kasnije serviraju gostima, nadaleko je poznat i po neljubaznoj te nevjerojatno lošoj i bezobraznoj posluzi. Od nečega što nevjerojatno podsjeća na zamrznute Ledo lignje samo malo bezukusnije, a koje poslužuju po cijenama rijetko viđenima i u hotelima s pet zvjezdica a ne ove nategnute tri koliko ih nekim čudom ima Neptun, jedino su gori njihovi konobari zamrznuti u vremenu kad je posao u toj uslužnoj djelatnosti bio siguran bez obzira na razinu usluge i zadovoljstva klijentele koju poslužuju. Takvo nešto, bezbeli, nigdje u civiliziranom i mahom kapitalističkom svijetu više ne postoji, ali kako se i prečesto ne možemo svrstati u tu kategoriju, a ponajviše upravo zbog ovakvih tromih i do besvijesti politiziranih državnih agencija, ureda i think tankova čiji smisao je prečesto ispunjen već prilikom zapošljavanja ministrovog kuma ili rođaka, te čija je svrha osnivanja uslijed pretjerane birokratizacije procesa zaboravljena po putu pa sada umjesto svima nama služi isključivo sama sebi, ne treba biti previše iznenađen da su ti relikti davno prevaziđenih vremena kod nas i dalje prisutni.

Kad je u zadnjem desetljeću 19. stoljeća Paul Kupelwieser, inženjer metalurgije, poduzetnik, dugogodišnji direktor željezara i čeličana te nekadašnji vlasnik brijunskog otočja došao u Pulu, bio je zaprepašten koliko je ovaj dio Austro-Ugarskog carstva zapušten. Kupio je stoga otočje Brijuni daleke 1893. godine, zasadio desetke tisuća sadnica, izgradio staze i puteve, izgradio hotele i popratne sadržaje te od jednog malaričnog i opustjelog otoka napravio opuštajuću oazu prirodne ljepote i spokoja, a prije svega poželjno turističko odmaralište. Mi smo ga za manje od trideset godina koliko time, evo, opet upravljamo, i nešto više od četrdeset godina koliko najpoznatiji posjetitelj otoka tamo više ne ljetuje, uspjeli dovesti do toga da unatoč zbilja nevjerojatnoj prirodnoj ljepoti, zbog smještajnih opcija i ugostiteljske ponude Brijuni nisu nimalo poželjno, a još manje kvalitetno turističko odmaralište.

Čudi me, iskreno govoreći, da nismo i malariju ponovno uzgojili, a Kupelwieser bi sasvim sigurno ponovno bio razočaran zatečenim stanjem, no ne i toliko naivan da još jedanput investira u državi koja nije u stanju sama se pobrinuti za svoje prirodne ljepote i staviti ih u funkciju kako zaslužuju.

Restoran Galija i Bistro Plaža, preostala dva objekta na Brijunima u kojima se u krajnjoj nuždi može nešto pojesti – da nevoljko spomenem, evo, i njih – nisu nažalost ništa bolji od Neptuna. U bistrou Plaža porcije su poprilično male, što s obzirom na kvalitetu istih i nije tako loše, a jedino je šteta da i u Galiji nisu primijenili taj minimalistički koncept porcija kad je već kvaliteta hrane koju poslužuju podjednako izostala.

——

 Elem, nema dvije, tri godine kako sam tamo svjedočio nečemu što je i inače uobičajeno, a to je da konobari ne pospremaju stolove nakon gostiju na vanjskoj terasi, kako nitko više tamo ne bi sjeo pa da ne moraju prije isteka smjene posluživati još jedan stol, događalo se to svako jutro na doručku pa onda opet na večeri, samo je ovaj put u glavnoj ulozi bio nekadašnji srbijanski košarkaš i zvijezda LA Lakersa Vlade Divac. Divac je došao sa strane i nije, eto, znao za taj njihov divni običaj.

Ja sam tada već sjedio za jednim od stolova na restoranskoj terasi i poput ostalih gostiju s bukiranim polupansionom dovršavao večeru, kad je u luku uplovila ogromna jahta s koje će potom izaći Divac, njegova supruga, troje djece te još dvoje-troje njihovih prijatelja.  Večer je bila prekrasna i odlučili su večerati na terasi koja izvana zbilja djeluje prekrasno, sve dok ne sjednete na nju pa vam osoblje i hrana unište ambijent. A upravo to se i njima dogodilo. Prvo je naime supruga sama zakoračila na terasu dok su Vlade, djeca i prijatelji stajali na rivi ispred, i pitala konobara ima li slobodan stol za njih sedam-osam. Jedan od rijetkih konobara mlađe generacije koji tamo radi i nažalost od ovih starijih uči, ispalio je ko iz topa da, pazite molim vas ovo – ne zna. Nema čovjek, eto, blage veze što mu se na terasi događa…

Nakon toga je pobjegao unutra da ga gospođa ništa više ne bi upitala, a ja sam odlučio svu svoju pažnju preusmjeriti na tu situaciju za koju sam znao da će mi kao promatraču biti komična, a obitelji Divac  kao gostima restorana u kojemu namjeravaju potrošiti najmanje nekoliko stotina eura, zasigurno tragična.

Sačekala ga je gospođa kad je opet izašao i pitala za status jednog velikog stola za kojim nije bilo ljudi, ali je bio pun tanjura i ostataka hrane i pića.

-Je li ovaj stol slobodan?- priupitala ga je pristojno, a on je rekao da ne zna hoće li se ti ljudi ponovno vraćati za stol.

-A, ovi ovdje?-, pokazala je zatim na par slobodnih stolova koje bi se vrlo lako dalo spojiti u jedan veliki adekvatan za tako brojnu grupu ljudi koju bi bilo gdje drugdje primili raširenih ruku. 

– Moram vidjeti s kolegom!-, glasio je njegov odgovor nakon kojega je opet nestao iz mog, ali i njezinog vidnog polja.

Ona se u međuvremenu spustila do rive da svojima objasni zašto ih u polupraznom restoranu još uvijek nitko nije smjestio, a na terasu u tom trenutku stupa stariji kolega kojega mlađi obavještava da je došla grupa od 7-8 ljudi, očito još uvijek nije primijetio da je tu i jedna NBA zvijezda kojoj bi inače usred noći otvorili svaki restoran u SAD-u, te da pitaju mogu li možda  spojiti nekoliko praznih stolova i večerati.

-Koliko ih je?- pitao je stariji kolega kao da ne vjeruje svojim ušima što je čuo.

-Sedam, osam- ponovi mlađi.

-Nek odjebu!- odgovara stariji iznervirano, a ovo tvrdim pod kaznenom i materijalnom odgovornosti, te brzo dodaje: “neću ja danas više nikoga posluživat!”

Na svu sreću taj gospodin nakon toga nestaje te ga do kraja večeri zbilja više nisam viđao. Toplo se nadam da je čovjek otišao popiti neke lijekove za smirenje i da je sada dobro, ali isto tako bilo bi mi zbog ovog našeg bisera na sjevernom Jadranu drago za čuti da se na posao više nije vraćao te da više nikada, a ne samo taj dan, nikoga neće poslužiti.

U ovom dijelu priče veoma je važno za napomenuti kako ovo ni po čemu nije bio izoliran slučaj. Ovakvim razgovorima među osobljem restorana svjedočio sam najmanje dva put na dan, za vrijeme doručka i kasnije na večeri, a taj njihov modus operandi bio je poznat svakom gostu hotelu pa me isti nije ni najmanje začudio. Ovo što je obitelj Divac sada prolazila, prošli su, naime, svi koji su ikad nogom kročili na tu terasu, a gosti hotela i po nekoliko puta na dan.

U restoran se tada vratila gospođa Divac da vidi kakav je razvoj situacije, a kako mlađi kolega ipak nije uspio skupiti hrabrosti da doslovno prenese riječi svog mentora, još uvijek  čini se nije bio dosegao baš tu razinu bezobrazluka, a istovremeno ne uspijevajući na brzinu smisliti neki donekle prihvatljiv razlog da ih odvrati od njihova nauma, daje im dopuštenje.

“Zatvaramo za dva sata!”, napominje ipak kako bi ih barem vremenski ograničio kad to već nije uspio prostorno.

Vlade Divac, koji do tada za razliku od svoje supruge nije baš u potpunosti bio svjestan razine usluge koja je u restoranu Neptun uobičajena, to će veoma brzo osjetiti na vlastitoj koži. Nije naime ni sjeo, a konobar ih je već sve nadigao rekavši da ukoliko ih zanima što ima u ponudi, trebaju odšetati do ploče na kojoj je sve zapisano i koja se nalazi na ulazu u unutrašnji dio restorana. Tih nekoliko metara hoda, koje je Divac proveo vjerojatno u razmišljanju zašto im nije, kao što je inače navikao u restoranima, čovjek donio jelovnike ili eto iz glave izdiktirao tih par jela koja se nalaze na tabli, nekolicina preostalih gostiju koji su ga prepoznali iskoristili su da ga zamole za fotografiju i autogram, a na što je on pristajao s osmjehom.

Konobar je u tom trenutku primijetio da je njegov gost netko slavan, onda je  najvjerojatnije shvatio i o kome je riječ, pa je njegova silna neljubaznost tu napokon bila okončana, pojavio mu se čak i osmjeh na licu koji sve dane što sam proveo na Brijunima kod niti jednog konobara nisam vidio. Ali sveopća smušenost, neprofesionalizam i činjenica da u Neptunu jednostavno nisu dobri konobari niti to žele biti, nije se mogla sakriti lako poput njihove urođene neljubaznosti samo jednim manjim osmijehom, pa su se nevolje za Divca i njegovu obitelj nastavile.

Na narudžbu pršuta i sira, konobar je shvatio da to Divac želi samo za sebe pa je zapisao jednu porciju, a kada je donio tih par listića na stol za kojim se nalazi skoro deset gladnih ljudi, zavladala je blaga nevjerica među okupljenima. Čekali su još neko vrijeme misleći valjda da će i ostalima isto donijeti te da je njegova greška samo to što je hladne nareske raspodijelio svakome na pojedinačni tanjur, a ne na oval na sredinu, za sve kako su to naručili. Ali kad su shvatili da nikome drugom ništa više od predjela ne pristiže, počeli su među sobom snažno negodovati.

Učinilo mi se u tom trenutku kao da nisu sigurni da li ih namjerno tako loše poslužuju jer su, štajaznam, pripadnici naroda s kojim smo bili u ratu, ili jednostavno ne vole Divca. Možda su i strastveni navijači Chicago Bullsa, sigurno im je prošlo kroz glavu, pa im ne odgovara jedan Laker u restoranu…

Da je riječ samo o lošim ugostiteljima koji ni u jednom drugom sustavu osim ovoga ne bi mogli raditi ni dana, a što sam im kao čovjek koji tome već dugo vremena svjedoči skoro otišao reći za stol kako bi se izbjegao međunarodni incident, nije im palo ni na pamet. Uostalom, i kako bi? Pa tko bi pomislio da je na jednom od najljepših kutaka svijeta koji bi trebao lagodno živjeti od turizma, dopušten ovakav amaterizam?

“Nije zato što ste vi Srbi, nego su oni nesposobni,” htio sam im dobaciti, da ih barem donekle utješim eliminirajući taj element nacionalne nesnošljivosti iz priče, ali umjesto toga samo sam napustio restoran i otišao u sobu spavati kako bih idući dan što prije mogao otići s otoka kojemu ću se ubuduće, barem dok ne promijene način upravljanja ovim za turizam ključnim objektima, vraćati isključivo na dnevni izlet noseći sa sobom vlastitu hranu i piće.

Uspio sam prilikom odlaska s terase još samo čuti kako im je konobar za vrijeme narudžbe glavnog jela počeo uvoditi neke restrikcije oko kombiniranja priloga uz jelo, a o ponudi vina znao je manje i od njihove djece koja su zapamtila neke nazive s ploče na koju ih je ranije bio poslao da čitaju. Teško mi je i za pretpostaviti da je nakon svega toga uslijedio neki radikalni zaokret u njihovom iskustvu s brijunskom restoranskom scenom te da su terasu, za koju su se zbilja potrudili da uopće na nju stupe, napustili bilo kako drugačije nego nezadovoljni i gladni.

Bilo je to, kako sam naveo, prije dvije-tri godine, ali ni ove godine, uvjerio sam se, nije ništa bolje. Samo je još malo skuplje. Istina, Divca tamo više nema niti će vjerojatno ikad više doći, a ako dođe sasvim sigurno neće silaziti s broda, Ali neke nove poznate i nepoznate žrtve ovog našeg državnog poimanja turizma i razine usluge potrebne pa čak i dostatne na ovakvim mjestima, pristižu svakodnevno malim brodom iz Fažane, ne sluteći što ih tamo očekuje.  

——

U isto vrijeme i bezbeli na istom mjestu, čovjek kojemu se u na početku spomenutim raspravama osporava pravo da kreativno doprinosi našem cjelokupnom turizmu a ovom brijunskom pogotovo, u ponudi ima nešto što se skoro nigdje na svijetu ne može tako vidjeti i doživjeti. Svjedoče tome uostalom i mnogobrojni strani gosti, velike svjetske zvijezde, uglednici, političari i vlasnici multimilijunskih biznisa, ali i ostala sitna boranija te obična raja, a koji redovito iz godine u godinu posjećuju kazalište Ullysis uživajući u njihovim zbilja jedinstvenim predstavama.

Centralni događaj ove sezone je premijera Shakespeareovog Othella u koprodukciji sa Sarajevskim ratnim teatrom SART i ukrajinskim umjetnicima. Ta predstava izvodit će se sedam puta na tvrđavi Minor na Malom Brijunu, a zajednički je rade umjetnici iz čak tri države koje su bile pogođene ratom. Tako je taj Othello mnogo godina nakon Shakespearea postao i više od kazališne predstave. Osim toga, u sklopu teatra nastupit će i mnogi istaknuti glazbenici poput Damira Urbana, Darka Rundeka, Vlatka Stefanovskog uz gosta Dadu Topića, Vlado Kreslin te Pips, Chips & Videoclips, a i domaćin Rade Šerbedžija neće sasvim sigurno propustiti priliku da nam u nekoliko navrata pokloni pokoju od onih svojih genijalnih recitacija.

Bojim se i pomisliti, pa makar i samo za potrebe još zornijeg prikaza poante svega napisanog, što bi bilo s tim kazalištem – kako bi funkcioniralo, na što bi predstave ličile i tko bi ih pobogu gledao – da ga umjesto Šerbedžije, kojega po mišljenju pripadnika i simpatizera radikalno desnih struja u Hrvatskoj od tamo treba udaljiti, na Brijunima organizira i vodi neka državna agencija, tvrtka osnovana samo za tu namjenu ili tijelo formirano od strane i u birokratskom umu ministrice Nine Obuljen Koržinek.

Ne bi ga najvjerojatnije ni bilo, kao što uostalom i u ugostiteljskim objektima kojima na otoku tako upravljaju nemaju ugostiteljstvo.

Ne bojim se, međutim, zamisliti da umjesto ove krajnje nezainteresirane državne administracije, a koja ne vidi problem u tome da su restorani i smještajni kapaciteti na jednom od najljepših mjesta na našoj obali ovako derutni, neprofesionalni i loši niti po tom pitanju išta poduzima, Brijune vodi netko zainteresiran da tamo napravi turistički raj barem donekle dostojan njegove prirodne ljepote.

To bi, eto, bila jedina smislena rasprava koja bi se bez obzira na nečija politička opredjeljenja trebala voditi o ovom zbilja jedinstvenom istarskom otočju. Sve ostalo je politikantski folklor koji nam u konačnici može donijeti samo štetu.

Dev & Hosting Plavi Pixel © 2023. Kult Plave Kamenice. All rights reserved.