Sve što stvarno trebate znati o gastronomiji
Kad sam prošle godine početkom kolovoza katamaranom Dora uplovio u Lopudsku luku, nisam puno znao o ugostiteljskoj ponudi na tom, turistički zapravo najrazvijenijem otoku smještenom zapadno od Dubrovnika.
Godinu ranije tu je bio Harrison Ford sa svojom suprugom Ally McBeal, to sam bio popratio u tračerskim medijima. Za Uskrs prije dvije godine na ručak je svratio Cristiano Ronaldo, što mi kao nogometnom fanatiku također nije promaklo, a prije nekoliko godina tu je već ljetovala jedna simpatična obitelj iz Engleske koja se putem sustava e-Visitor u turističku zajednicu Dubrovačko-neretvanske županije prijavila pod svjetski poznatim prezimenom Beckham. Negdje su, pomislio sam stupajući nogom na kopno, svi oni morali jesti.
Pokušao sam pritom umiriti i svoju suprugu koja mi je još i prije nego što smo se smjestili u apartman počela prigovarati što se nisam unaprijed raspitao o restoranima i neki već rezervirao jer ona, a naravno i dijete koje u ovakvim prigodama uvijek koristi kao argument u svoju korist, ne mogu još dugo izdržati bez hrane. Djetetu je, uzgred kazano, bilo sasvim svejedno. Pojelo je neke smokiće ranije na brodu i sada je bilo zainteresiranije za dječji parkić koji u neposrednoj blizini pristaništa za brodove nego za večeru, ali ja to svojoj gladnoj supruzi nisam mogao objasniti. Isto kao što joj nisam mogao reći ni da uzme Snickers jer, kao što reklama kaže, kad je gladna nije svoja a ja u tim nimalo rijetkim trenucima nervoze požalim i što je, eto, moja…
“Cristiano Ronaldo jede šest obroka na dan…”, rekao sam joj sretan što napokon mogu negdje iskoristiti podatak koji nikada ne bih znao da sam je poslušao onda kada mi je rekla da prestanem toliko pratiti sport, te snažno poentirao: “sigurno ćemo i mi uspjeti pojesti barem jedan!”
Nisam siguran koliko ju je ta moja argumentacija dojmila, a koliko me samo nije slušala, ali dobio sam barem pola sata mira tijekom kojih smo se mogli normalno smjestiti u apartman i shvatiti da ćemo naredna tri tjedna provesti na jednom od najljepših mjesta na svijetu.
——-
Taj prekrasni mali otok u sredini Elafitskog otočja, a koji se nalazi između Šipana i Koločepa, otkrio sam relativno nedavno kad sam iz Dubrovnika, gdje sam ljetovao tijekom onih smanjenih gužvi uslijed pandemije koronavirusa, došao na dnevni izlet. Tijekom tih par sati koliko sam na njemu proveo uspio sam se zaljubiti u dvije stvari: prekrasnu pješčanu plažu Šunj, kao prvo, te genijalnu priču o Ivi Kuljevanu po kojem se zovu glavno šetalište i riva u mjestu. To navodim kao drugo, ali mi je zapravo bilo možda i najvažnije kad sam se odlučio vratiti na ovaj otočić. Taj Ivo je, naime, početkom dvadesetog stoljeća, kao tek balavi četrnaestogodišnjak napustio svoju rodnu kuću na Lopudu koju je dijelio s majkom, ocem i desetero braće i sestara, te se na jednom prekooceanskom brodu trbuhom za kruhom otisnuo do Južne Amerike. Nakon kraćeg lutanja po tom zanimljivom kontinentu napokon dolazi do Perua, gdje radeći razne poslove, a ponajviše one vezane za preradu i distribuciju alkohola, ostvaruje velike poslovne uspjehe te stječe iznimno bogatstvo.
Bogat k”o Kuljevan! govorilo se tih godina u Peruu kad bi se za nekoga željelo kazati da je u ozbiljnoj lovi… Ono, međutim, o čemu cijelo to vrijeme naš Ivo ne prestaje razmišljati, pa ni dok uživa u svim blagodatima svoga rada, to je njegov mali jadranski otočić s kojega je potekao. Shvaća da bi, uz određene investicije, Lopud mogao postati idealna destinacija za turističke posjete, a time bi se i njegovim stanovnicima moglo omogućiti da relativno pristojno žive. Ne bi poput njega morali sreću tražiti negdje u dalekom svijetu, a do toga mu je – čini mi se ovako unatrag gledajući na njegov život iako čovjeka, priznajem, nisam poznavao – bilo iznimno stalo.
Podiže stoga veliku količinu novca sa štedne knjižice i svu tu lovu šalje svojim sumještanima da što prije izgrade atraktivnu rivu, luku za brodove, sanitarni čvor, narodnu čitaonicu, mesnicu, ribarnicu, školu i sve ostalo što zapravo čini današnji Lopud, a zauzvrat – neka im ne bude mrsko – barem nešto neka nazovu po njemu. Nije to čak ni izričito tražio, ali nekako se, pogotovo u to doba, takvo odavanje počasti podrazumijevalo… Lopuđani su naravno s velikom zahvalnošću primili tu donaciju, sve izgradili upravo onako kako im je savjetovao, a obavijestili su ga i o tome da će njihova atraktivna obala, u znak zahvalnosti njihovom dobrotvoru, za sva vremena nositi lijepo ime: Obala Iva Kuljevana!
Oduševljen vijestima iz rodnog kraja – da vas još malo zabavim ovom pričom o počecima turizma na Lopudu pa ću se vratiti na ugostiteljsku ponudu otoka koja je uostalom i predmet interesa čitatelja Kulta Plave Kamenice – Ivo ponovno sjeda na prekooceanski brod, i nakon mnogo godina odsustva vraća se na svoj Lopud. Želio je vidjeti kako njegovo mjesto sada izgleda nakon svih tih ulaganja, a radovalo ga je i to što će barem jednom u životu prošetati po rivi koja nosi njegovo ime. “Nema većeg dokaza od toga…”, pomislio je,”da sam uspio u životu!”
Međutim, ono što zatiče po dolasku na Lopud nije bilo baš onako kako je to zamišljao dok je godinama u tuđini vrijedno prikupljao novac za sebe, ali i svoju otadžbinu. Osjećaj sreće koji ga je držao cijelim putem od južne Amerike do juga Hrvatske, dijela tadašnje Kraljevine SHS, zamijenilo je golemo razočaranje od kojega se naš dobri i pošteni Ivo Kuljevan nikada neće oporaviti.
——-
Elem, tijekom svečanosti koju su gradski oci pripremili njemu u čast, Kuljevan nailazi na zle jezike koji ga prvo tračaju međusobno, što je naravno došlo i do njega, a onda ga počinju i javno prozivati zbog toga što je obala nazvana po njemu. Govore mu da je sve to napravio samo za turiste i one koji imaju kuće blizu mora, a na njegova objašnjenja da će novac koji će stranci donijeti na Lopud biti od koristi za sve otočane, pa i one koji kuće imaju u brdima, samo su odmahivali rukom.
“Ne trebaju nam tvoje šolde!”, dobacivali su mu iz ribarnice koju im je dao sagraditi, a na putu do škole, koje bez njega također ne bi bilo, djeca su pokazivala prstom prema njemu i govorili da je lopov. Nešto što su, bezbeli, čuli kod kuće od svojih roditelja…
U narodnoj čitaonici, nadalje, novine su mu uvijek davali raskupusane od prethodnog čitatelja kao da on nije zaslužan za to što uopće znaju čitati jer im je doveo i profesore u školu koju je izgradio, a kamoli za to što, eto, imaju gdje i što da čitaju. U crkvi, mesnici, pa čak i oko sanitarnog čvora, svim tim infrastrukturnim projektima koji se bez njegove financijske pomoći i dalekovidnosti nikada ne bi realizirali, situacija nije bila ništa bolja. Na svom rodnom otoku, kojemu je cijeli život želio isključivo dobro, počeo je doživljavati neugodnosti na svakom koraku i, sasvim neočekivano ali itekako primjetno, postao persona non grata.
Spakirao je stoga kofere, pozdravio se s onim dijelom rodbine koji mu je i dalje bio privržen, te ponovno napustio Lopud. Slično kao i prije pedesetak godina, samo ovaj put – bez namjere da se ikada više vrati! “Ljudi su izgubili ljubav prema Lopudu”, piše u pismu koje će im poslati iz Perua, a koje se i danas u originalu može naći na World Wide Webu, “ne obrađuju svoje vrtove i, umjesto svojim, bave se tuđim poslom”.
U nastavku im još prigovara zbog iskazane zlobe i nerazumijevanja turizma, a pismo završava rečenicom da mu je žao što im je tijekom godina donirao sav onaj silni novac, ali da im u buduće – iako je imao tu namjeru – sigurno više ništa neće poslati. Pa ni razglednicu… U post scriptumu je, barem je takav ton pisma, dodao još i: “Zbogom žohari!”
Ne znam da li su zbog ove priče o Ivi Kuljevanu i Harrison Ford, Ronaldo i Victorija Beckham odlučili posjetiti Lopud, ali meni nije trebao više nijedan razlog da smještaj za svoj godišnji odmor bukiram upravo ovdje. Takvo mjesto i te ljude sam jednostavno morao doživjeti!
Žena i dijete su, uzgred kazano, pristali zbog one ranije spomenute pješčane plaže, njima je to bio prvi i jedini razlog. Za starog Kuljevana i moje oduševljenje njegovom pričom, baš poput pravih bodula u koje su se pretvorili čim su nogom stupili na otok, nisu marili ni najmanje.
——-
“Gladna sam…”, inzistirala je moja supruga ponovno, “moramo brzo jesti!”
S obzirom na taj njen zahtjev, Fast food koji se nalazi na Kuljevanovoj obali učinio mi se kao logičan izbor. Ispostavilo se, doduše, da hrana u tom restoranu brze hrane uopće nije brza, a po onome što smo probali upitno je i da li je uopće hrana. Pizza koju smo naručili za dijete je bila vjerojatno ona smrznuta Ledova, a naši hamburgeri bi vjerojatno bili bolji da su zaista od tog domaćeg distributera smrznute hrane. Pomfrit nismo ni uzimali jer, eto, nije nam se baš trošilo pedeset kuna za malo prženih krumpirića i još dvije dodatne kune za ketchup.
“Jel ovdje Ronaldo jeo jedan od onih šest obroka?” pitala me supruga sada još malo više ljuta što se nisam ranije raspitao o ugostiteljskoj ponudi na otoku.
U nedostatku nekog kvalitetnog odgovora, sljedeći dan upustio sam se u malo istraživanje restoranske ponude po otoku te došao do preuranjenog zaključka da je najbliža kulinarskom game showu: “3,2,1 – kuhaj!”.
Tri (3) restorana, naime, vode ugostiteljske obitelji iz Makedonije na način kako to i inače čine diljem Jadranske obale, ali i u svijetu. Uslužni su i poslovni, tu im se ne može ništa prigovoriti, ali po pitanju kvalitete ima, da se ljubazno izrazim, dosta prostora za napredak.
Dva (2) restorana su mi se na prvu učinila preskupa za svakodnevno objedovanje, a jedan (1) nije imao ništa drugo osim japanske sirove ribe i – pazite molim vas ovo – indijskih specijaliteta. Dozvoljavam da nisu uspjeli naći domaću radnu snagu za kuhinju pa su uvezli nekog Indijca, ima mnogo takvih slučajeva, ali po tu vrstu hrane kojoj sam inače sklon ipak ne idem na udaljeni dalmatinski otočić… Dodatno su me ti ljubitelji indijske spize naživcirali i time što svoju sporu i konfuznu uslugu pokušavaju opravdati nekom “slow food” filozofijom o kojoj pišu i na meniju koji skoro nikada nije odražavao stvarno stanje u kuhinji, a koja osim što u konkretnom slučaju nije opravdana, nije mi ni općenito simpatična.
“Kuhaj nam je dakle…”, objasnio sam ženi, “jedina opcija za naredne tjedne!”
“3,2,1…kuhaj!”, ponovio sam još jedanput zabavljen vlastitom domišljatošću.
Pokazalo se, međutim, u danima koji su uslijedili, da nisam bio u pravu. U narednim tjednima smo, naime, otkrili da na Obali Iva Kuljevana ima itekako dobrih restorana, jedan je svjetska razina, a i ona pješčana plaža koja je zaista među najljepšima na Jadranu, krije jedan gastronomski biser kojemu ću se posvetiti pred kraj ovog ljetopisa. (Čitajte dalje da vidite kako sam preživio na ovom otoku, ali ne samo po pitanju prehrane već i s tako zajedljivom suprugom…)
——-
Pogriješio sam, postalo mi je jasno već nakon prvog zalogaja u restoranu Dubrovnik, za koji će se pokazati da su uglavnom tamo jele i sve ove na početku navedene face. Sudeći po fotografijama na njihovim društvenim mrežama, Ronaldo je tamo jeo barem tri od onih šest dnevno propisanih obroka, a ni Beckhamovi mu nisu mogli odoljeti…
Harrisona Forda i Calistu Kay Flockhart, poznatu još i kao Ally McBeal, da ni ne spominjem. Jedini trenuci kad nisu tamo sjedili bili su oni koje su proveli plivajući u kristalno čistom moru, ostatak vremena sjedili su isključivo pod njihovom tendom gdje je Ford kartao remi s lokalnim prodavačem smokvi, a Calista čitala ženske revije i rješavala sudoku na mobitelu.
Taj restoran sam u startu okarakterizirao kao preskup, ali to, shvatit ću vrlo brzo, nipošto nije bio slučaj. Čim su nam za stol iznijeli izbor svježe, netom ulovljene ribe koju su do restorana na očigled svih gostiju maloprije dovezli u malom gliseru, postalo mi je jasno da nema tog novca na svijetu za koji se može kupiti nešto ovako dobro. Terasa im je bez pretjerivanja skoro pa u moru, konobari jedni od najljubaznijih i uslužnijih ljudi koje sam sreo u životu, a na kraju ni iznos na računu nije bio puno veći od onog koji sam ranije znao podmirivati u nekim mnogo slabijim ribljim, ali i drugim, jednostavnijim restoranima.
Pogotovo kada se u obzir uzme jedini relevantan kriteriji procjenjivanja da li je nešto skupo ili nije, a to je vrijednost onoga što smo za svoj novac dobili. U slučaju restorana Dubrovnik, a ovo ne mogu dovoljno puta naglasiti, cijene su s obzirom na zbilja jedinstvenu kvalitetu ribe, ugodnu atmosferu s prekrasnim pogledom i živu muziku kojom vikendima zabavljaju goste, i više nego prihvatljive.
Na kraju su mi dijete još počastili desertom, a supruzi i meni ponudili piće na račun kuće. Za njih to, naravno, nije nikakav trošak ali kao znak pažnje s kojim se više ne susrećem ni na mjestima gdje sam stalni gost jer su svi počeli gledati da te samo što prije otprate kako bi mogli nove goste ubaciti za tvoj stol, meni je to bilo vrjednije od svega ostalog i pridobili su me kao gosta za sva vremena.
Dulje od dvadeset godina bavi se ta obitelj ugostiteljstvom, već evo u trećoj generaciji, pa ova razina ponude i usluge ne bi trebala čuditi iako je, sigurno ste i sami primijetili, postala prava rijetkost.
Drugi restoran koji sam ocijenio kao preskup nisam te godine stigao posjetiti jer sam novac odlučio trošiti uglavnom na jednom te istom mjestu, ali vijest koja me nedavno obradovala je da se od ovog ljeta restoran Dubrovnik odlučio proširiti pa će u prostoru tog drugog restorana, naziv mu ionako više nije bitan, otvoriti nešto što mi se po njihovim najavama na društvenim mrežama čini kao ozbiljan restoran s mesom i roštiljem.
A upravo to je nešto što je na Lopudu, uz možda još i neku marendarnicu s gotovim jelima na žlicu, do sada nedostajalo… Sreća da su se baš oni iz najboljeg lopudskog restorana upustili u taj pothvat, pa osim što ću za naredno ljeto imati još jedan restoran u kojemu ću provoditi svoje vrijeme, uspjeh istoga je zagarantiran!
Od ostalih ugostiteljskih objekata koji su uz tvrđave, crkvice, ljetnikovce i samostane s bogatim i vrijednim umjetničkim djelima razasuti po ovom čarobnom mjestu, valjalo bi spomenuti i hotel Glavović koji je centralni objekt na otoku i sve se nekako vrti oko njega, te još dva obližnja kafića od kojih jedan nudi izvrstan sladoled za djecu po popularnim cijenama, a drugi sportsku prognozu za odrasle. Taj trokut: slastičarnica – Glavović – kafić s aparatom za klađenje, nešto je najbliže onom trokutu na Bermudima, samo ovdje ne nestaju brodovi i avioni već sav onaj stres i loše raspoloženje koje čovjek preko godine akumulira na kopnu.
Da se Ivo Kuljevan može barem na trenutak pojaviti na ovom potezu obale koja i dalje nosi njegovo ime, palo mi je nebrojeno puta napamet tijekom godišnjeg odmora, vjerujem da bi se barem donekle odobrovoljio te ovim novim generacijama koje obitavaju na Lopudu oprostio grijehe njihovih predaka. Lopud je, naime, zahvaljujući svojim prirodnim ljepotama, Kuljevanovim ulaganjima u infrastrukturu, ali i ovim divnim ljudima koji su se sasvim ispravno orijentirali na djelatnost koju im je on svojevremeno i sugerirao, postao upravo onakav turistički raj kakav je on i priželjkivao te za koji se nesebično žrtvovao. Bez automobila, gradske vreve, gužve, pretrpanih plaža i nervoznih domaćina i turista…
Pa čak i moja dosad u više navrata spomenuta supruga, jedne večeri dok smo pod zvjezdanim nebom sjedili na Glavovićevoj terasi, pili Aperol Spritz i slušali nekog Amera kako lagano svira gitaricu, priznala da joj nigdje nije bilo ljepše nego na Lopudu sa mnom i djetetom. I restoranima je, kaže, bila zadovoljna. Taman kad sam joj htio priznati da je to možda jedna od najboljih noći u mome životu, a ljetovanje zasigurno, ona je to učinila umjesto mene.
“Kao nekoć…“, rekao sam joj duboko se zagledajući u njezine velike, bademaste oči, “dovršavaš mi rečenice!”
Podijelili smo posljednji komad torte koji je pred nas stavila baka Glavović – glava obitelji i siva eminencija otoka – i zavjetovali se da ćemo ubuduće ljetovati isključivo na ovom prekrasnom otoku.
Nakon toga smo ustanovili i to da se već dugo vremena nismo ovako dobro slagali, te da su najgore noći u našem životu ipak bile one u kojima smo bili sami – jedno bez drugoga. Kad smo početkom kolovoza katamaranom Dora uplovili u Lopudsku luku, a ja bio napadnut zbog nedovoljne pripreme, o tako nečemu romantičnom nisam mogao ni sanjati…
Ono međutim što je najbolje čuvana tajna otoka, a spomenuti ću, evo, na samom kraju kako sam i najavio, to je restoran Rajski kutak koji se nalazi neposredno iznad prekrasne plaže Šunj do koje možete doći pješice kroz borovu šumu ili, ako niste u fizičkoj spremi triatlonca otpornog na vrućinu, golf vozilom koje je jedino motorizirano prijevozno sredstvo na otoku.
Vlasnik restorana, gospodin Svetac među lopudskom rajom poznat i kao Bindo, širokogrudni je čovjek velikog i iskrenog osmijeha kod kojega ćete se odmah osjećati dobrodošlo, Restoran nije nazvao rajem samo zbog svog prezimena, već ta velika šumska površina ukrašena prekrasnim ljuljačkama, mrežama za ležanje i dekicama za piknik, a gdje uz izvrsna jela s menija svakodnevno u ponudi ima i neko gotovo jelo zbog kojega se itekako isplati potegnuti iz grada do njega, najbliže je što za života možete doći onom pravom, nebeskom raju.
Lokalni svećenik mu je za to jednom prilikom prigovorio, kao svetogrđe je tako nazvati ugostiteljski objekt, pogotovo jer turistkinje tu sjede polugole i nerijetko se popije i po koktel previše, ali Bindo mu je na to u svom duhovitom stilu odgovorio da je upravo to ono što raj čini tako privlačnim mjestom, a ja vam nakon tri tamo provedena tjedna godišnjeg odmora isto mogu samo potvrditi za taj njegov mali kutak u sred Elifatskog otočja.
Dev & Hosting Plavi Pixel © 2023. Kult Plave Kamenice. All rights reserved.
