Rovinj je, tvrdim to odgovorno, pa čak i pod kaznenom i materijalnom odgovornosti, podijeljeniji grad od Berlina tijekom Hladnog rata. Nemam nakon tri uzastopne uskršnje proslave u hotelu Park više nikakve dvojbe oko toga.
S jedne strane tu je stari grad, u kojemu već neko vrijeme dominiraju štandovi i dućani na kojima bi trebalo biti ‘sve po 50 kn’, ali je nažalost ‘sve po 500’. Ove godine je iznos ostao isti, a promijenili su samo valutu iz dobre stare kune u ovaj mrski euro. Zatim one nesnosne gužve, koje u ljetnim mjesecima pogotovo, na toj strani Rovinja dovode do toga da je praktički nemoguće bez rezervacije dobiti stol za večeru, a i kada rezervirate to iskustvo vam neće ostati u pamćenju kao pretjerano ugodno.
Nagurat će vas u neku gužvu gdje će konobar gledati da vas što brže posluži kako bi tijekom jedne večeri mogao na jednom stolu okrenuti što više ljudi. S onim pićencem na račun kuće bez kojega je nekoć bilo nezamislivo završiti večeru u bilo kojem restoranu na Jadranskoj obali, susrest ćete se rjeđe nego s čovječjom ribicom.
S druge strane, ovaj je Maistra grad koji je doveo najbolje dućane, restoran na najboljem mjestu s prekrasnim pogledom, a koji je, nota bene, bolji od svih do sada viđenih u Rovignu. O njihovoj pizzeriji da ni ne govorim.. Bolja je, a za divno čudo i povoljnija, od svih preko imaginarne granice koja dijeli ova dva grada i dva dijametralno suprotna pristupa gostima: prevarantski (čast naravno lokalima poput Rio bara, La Puntuline, Giannina, Scube i Tre Porte koji su i do sada bili lijepa iznimka u starom dijelu grada) i drugi koji garantira najvišu kvalitetu i najbolju uslugu.
Ljudi iz jednog dijela grada ne prelaze u drugi jer tamo, bezbeli, nemaju što tražiti, a i ako slučajno to učine, brzo se vrate. Jednima je, naime, drugi dio preskup ili su barem stekli takav dojam, iako to prečesto nije slučaj ni na mjestima gdje bi trebalo biti. Drugima ovaj prvi ne pruža ni približno dovoljno luksuza i komfora po koji su zapravo i došli. Eventualno se mogu kratko zadržati na terasi hotela Adriatic ili u restoranu Kantinon, koji također pripadaju Maistri, a s obzirom da se nalaze na drugoj strani grada mogu dobro poslužiti kao svojevrsna ambasada novog dijela grada u tom starom (mogu se, dakle, tamo skloniti i zatražiti privremeni azil dok ih onim vozilima za golf koje stavljaju na raspolaganje svim svojim gostima ne prebace natrag u njihov sigurni dio…)
—-
Cijeli život pripadao bio sam jedan od ovih prvih, ali nije mi se, vjerujte mi, uopće bilo teško naviknuti na ove druge. Od same pomisli, naime, da bih nogom stupio u Carreru ili na onu rivu gdje dominiraju slastičarnice upitne kvalitete i neupitno lošeg okusa sladoleda, hvata me jeza. Dobio bih, sasvim sigurno, urtikarije po cijelom tijelu kada bih još jedanput morao čekati u jednom od poznatijih rovinjskih restorana da me posluže ona djeca koju zapošljavaju preko sezone ne bi li uštedjeli na profesionalnom osoblju, a koja u posljednjih deset godina niti jedan put nisu u isto vrijeme donijeli narudžbu svima za istim stolom. Supruga bi uglavnom već bila na desertu kad bi meni stizao aperitiv…
Bez obzira što imaju dobar pogled, vjerojatno najbolji u gradu, trebali bi znati da to nije dovoljno. Iako, vratit ću se ponovno na gužve koje su posljednjih godina postale nesnosne, oni si to vjerojatno nikada neće osvjestiti jer im je terasa, kao uostalom i svaka u Rovinju tijekom sezone, konstantno popunjena do zadnjeg mjesta. I oni najgori turistički restorani, a kojih u Rovinju također ne manjka, fantastično posluju bez obzira na to što i kako poslužuju. U takvim za ugostitelje besprijekornim uvjetima, gdje je potražnja tijekom nekoliko ljetnih mjeseci mnogo veća od ponude, teško da će se netko odlučiti na podizanje kvalitete. Šteta, jer bi ovaj grad trebao biti mnogo više od hotelskog resorta.
Da mi se obrati, nadalje, onaj lunatik iz meksičkog restorana, onaj koji još od doba nikad prežaljenog diskokluba Monvi prodaje priču da je iz te lijepe srednjoameričke države i preuzima njihov imidž u potpunosti, otpuhao bih mu bez obzira na posljedice, a zasigurno bi ih bilo jer je čovjek mnogo jači od mene, onaj glupi šešir s glave. Poludio bih i na onoj lopovskoj pijaci gdje dva prljava grozda prodaju po cijeni bitcoina, a turiste mame prostačkim povicima kako će im baš njihova navodno domaća grapa pomoći da povrate seksualnu moć u krevetu.
‘Wir sind nicht im Schwartzwald zu stricken, sondern im Rovinj zu ficken’, možda je jedna od većih iznimki onog marketinškog pravila da seks prodaje, a svakodnevno se može čuti na toj gradskoj tržnici koja je vrijedna posjete isključivo zbog Mižol bara i vinoteke u kojoj se može pojesti i domaća istarska kobasica. A ne bi mi, da zaključim ovaj svoj post-uskršnji rant o Rovinju, bilo drago ni da umjesto sa Salmom Hayek, Samuelom L. Jacksonom i Rosie Huntington, kao što je to prošli Uskrs bio slučaj u Parku, za večerom sjedim kraj Talijana koje mi je konobar nagurao za susjedni stol, koji ne prestaju pričati ni dok žvaču, a koji su mi prije toga stajali nad glavom gledajući kada ću završiti s jelom da bi oni mogli sjesti…
Eh, da, skoro sam zaboravio spomenuti, ne znam kako bih reagirao kada bih opet u nekom od tih restorana večeru morao platiti isto onoliko koliko sam je neku večer platio u hotelu od 5 zvjezdica.
Sigurno ne bih bio presretan!
—-
S obzirom da samo more nikad nije bilo glavni adut istarskog turizma, po tom pitanju se naime ne može mjeriti s Dalmacijom, više je na razini Pirana ili štojaznam Trsta, nije mi se teško naviknuti ni na ovo bazensko kupanje zbog kojeg sam ranije ismijavao sve hotelske turiste dok sam vadio komadiće stakla iz stopala na nekoj od mnogo rovinjskih zapuštenih plaža Škaraba i brisao krv s u moru ogrebanog koljena. Pogotovo kad mi je taj bazen na balkonu moje nevjerojatno dobre hotelske sobe.
Ne kažem ja da i ova druga strana nema svoj šarm, ali mnogo je ljepši na toj filozofskoj i teorijskoj razini nego u praktičnoj, gdje je poprilično neiskorišten. A s obzirom da je Rovinj ionako najljepši na razglednicama, promatran dakle izdaleka, ne vidim niti jedan konkretan razlog da ponovno pređem tu imaginarnu granicu između starog i novog Rovinja.
Nadam se ipak da za razliku od hladnoratovskog Berlina, barem još neko vrijeme neće biti potrebe za podizanjem zida, te da je ona hotelska rampa postavljena na ulazu u Maistrin dio grada zasad sasvim dovoljna. Ukoliko se, međutim, grad nastavi razvijati u ovom smjeru, a to je ipak bolje nego da se uopće ne razvija kako je predugo bio slučaj – bojim se da ništa nije za isključiti.
Dev & Hosting Plavi Pixel © 2023. Kult Plave Kamenice. All rights reserved.