EVO ZAŠTO JE STAGNUM GENIJALAN Frano Miloš ručno obrađuje vjerojatno najljepši i najdramatičniji vinograd u Hrvatskoj

Veliki pelješki vinar Frano Miloš u ponedjeljak je imao tehnički pregled svoje nove vinarije izgrađene kraj obiteljske kuće i starog podruma u Ponikvama, desetak minuta vožnje od Malog Stona. Nova vinarija, vrijedna oko dva milijuna eura, s prostranom kušaonicom koja gleda na pelješke pejsaže, izgleda senzacionalno.

Ovaj je tekst trebao biti posvećen novoj Miloševoj vinariji, uklesanoj u živu stijenu. Ali, jedan od najmodernijih infrastrukturnih projekata na dalmatinskoj vinskoj sceni na kraju je dobio tek status fusnote; fusnote na početku teksta, no ipak fusnote. Evo zašto.

Poslije obilaska nove vinarije i prolaska kroz mali stari podrum, isti onaj gdje smo prije točno 25 godina upoznali Franu Miloša, gospodin Miloš odvezao nas je u svoje vinograde iznad Ponikava i Prapratnog. Radi se o nekoliko desetaka hektara velikoj terasastoj parceli, do koje se dolazi opreznom off road vožnjom po strmim zavojima punima sitnog i nešto krupnijeg kamenja. Miloševi terasasti, strmi, stjenoviti i zapravo surovi vinogradi najljepši su i najdramatičniji vinogradi koje smo vidjeli u Hrvatskoj.

S čudesnim i divljim krajolicima Miloševih vinograda podignutih na visinama između 200 i 350 metara, može se uspoređivati još jedino Dingač. No, Dingač dijeli mnogo vinogradara, a fantastični vinogradi iznad Ponikva Milošev su monopol.

Miloševi vinogradi u kamenjaru obrađuju se isključivo ručno; na njihove terase ne dolaze čak ni motokultivatori, a kamoli traktori. Pesticidi i herbicidi se ne koriste, niti su se ikad koristili, jer za to nema potrebe. Suha klima i puno vjetra čine Miloševe vinograde apriori ekološkim: “Špricamo dvaput godišnje, protiv pepelnice. Koristimo sumpor. Osim pepelnice, drugih bolesti ovdje naprosto nema,” kaže gospodin Miloš.

Vinogradi su prirodno zatravljeni. “Kad nam se u vinogradima pojave ‘loše’ biljke, mi ih iščupamo. Ali, podržavamo širenje biljaka koje su dobre za lozu jer je štite od korova i nametnika i jačaju biomasu vinograda. One čine tlo živim,” govori vinogradar koji je možda prvi u Hrvatskoj prije više od četvrt stoljeća počeo proizvoditi prirodna vina.

Bobice u dijelu Miloševih vinograda već su počele mijenjati boju. Ove bi godine berba mogla početi vrlo rano, sredinom kolovoza. Naravno, svi se položaji neće brati istodobno. Grožđe na terasama s kojih dolazi Stagnum još je zeleno; riječ je o četrdesetak godina starim lozama, koje daju male prinose najviše kvalitete.

Zanimljivo je da Miloš nije zabrinut zbog suše. “Plavac se ovdje prilagodio pomalo brutalnim uvjetima. Uostalom, vidite koliko je lisna masa bogata i zelena, usprkos suši i vrućini. U redu, sad bi nam dobro došlo malo kiše, ali za dva tjedna nam kiša više neće trebati. Čim noći postanu hladnije, a to će ovdje biti veoma brzo jer sad smo u najtoplijem dijelu godine, loza će se sama osvježiti i dovršiti proces dozrijevanja.”

Pri povratku iz vinograda, čiji se reljefi vidljivo mijenjaju svakih nekoliko stotina metara, provezli smo se kroz maslinike. Obitelj Miloš, naime, proizvodi male količine veoma dobrog i originalnog ulja. Grane maslina već su se savile pod brojnim plodovima. “Oblica se, slično plavcu, prilagodila vrućini i suši. Vidite koliko je bogato rodila bez navodnjavanja. Kod oblice, međutim, postoji strateški problem. Stabla koja dobro rode jedne godine, preskaču iduću godinu. No, ne želim na Pelješcu saditi talijanske sorte ili sorte koje ovdje ne pripadaju. To mi se čini duboko pogrešnim.”

Poslije obilaska vinograda i maslinika vratili smo se u staru Miloševu kušaonicu, u kojoj je prije nas boravila jedna turistička grupa. “Ljudi koji nas posjećuju uglavnom se vrlo dobro razumiju u vina. Oni redovito kupuju barolo, supertoskance, velike bordeauxe i burgundce, tako da znaju koliko im Stagnum vrijedi pa cijene nisu problem. Mi, zapravo, velikim dijelom živimo od privatnih stranih kupaca. Neki kupuju kod nas, drugi webom, po dva tri kartona raznih berbi, a mi dostavljamo vino u doslovno sve dijelove svijeta. Privatni kupci nam omogućuju da Stagnum odležavamo deset godina prije puštanja na tržište. Privatni kupci s jedne strane, i restorani i hoteli s druge, glavne su poluge našeg poslovnog modela,” objašnjava Frano Miloš, čovjek koji je ne čineći kompromise, od malog garažističkog podruma došao do vinarije vrijedne petnaestak milijuna kuna. Ovdje valja napomenuti da aktualna berba Stagnuma 2012. košta 460 kuna za butelju, dok se cijene starih berbi mogu kretati između 200 i 300 eura: govorimo o cijenama u vinariji. 

U kušaonici nam je Franin sin Josip, enolog, prezentirao niz reprezentativnih vina obitelji Miloš. Kušanje smo počeli Stagnumom R, roseom koji ujedinjuje svježinu i snagu: ovdje valja podsjetiti da je Zavod za vinarstvo svojedobno pokušao zabraniti puštanje tog vina u prodaju. Zatim smo kušali nekoliko berbi Stalagmita, Miloševog blago maceriranog rukatca nazvanog po stijenama koje smo vidjeli u vinogradu. Stalagmit, snažno i brutalno mineralno vino, drastično se razlikuje iz berbe u berbu, premda je proces proizvodnje, koji obuhvaća dvodnevnu maceraciju, uvijek isti.

Nama se najviše svidjela 2021. Riječ je o aromatičnom, blago slanom i veoma bogatom vinu. Stalagmit iz 2021. još će dosta vremena provesti u podrumu u Ponikvama; trenutno je na tržištu 2019. Interesantno je da Miloši u idućim godinama planiraju Stalagmitov rukatac obogatiti s nešto grka i drugih lokalnih sorti.

Zatim smo prešli na Plavce. Plavac iz 2018. elegantan je, živahan, pun tamnog voća i svježine. Plavac iz 2009. sada je u zreloj, optimalnoj fazi: gotovo je nevjerojatno da vino niske cijene posjeduje tako veliki potencijal dozrijevanja. Općenito govoreći, Miloševi Plavci predstavljaju izvanrednu vrijednost za novac. Probali smo i Plavac iz 1996. na kojem se vide godine, ali ni to vino poslije četvrt stoljeća nije izgubilo integritet. 

Među suhim Stagnumima kušali smo gracioznu 2007. koja je u Švicarskoj svojedobno uvrštena među 100 najboljih vina na svijetu, agresivnu, pomalo rustikalnu 2003. s puno godina ispred sebe i posve jedinstvenu 1998.

Stagnum iz 1998. mladenački je vibrantan, ne treba mu dekantiranje, bouquet ne sadrži nimalo prašine tipične za starija vina, nego je i dalje prepun tamnog voća i makije, i intenzivan poput velikih berbi Lafitea i Latoura. Na okusu je slastan, sočan, linearan i beskrajno dug. Riječ je o jedinom hrvatskom suhom vinu koje može vrijediti čistih 100 bodova, pod uvjetom da su i druge boce u podjednako perfektnom stanju kao ova koju smo probali u utorak 26. srpnja oko tri popodne. Na kraju smo još kušali jedan poluslatki i jedan slatki Stagnum. Slatki, iz 2016. godine, s oko 80 grama neprevrelog šećera, prilično je impresivan.

Vinarija Miloš primjer je uspjeha koji nadilazi njen profesionalni, tržišni i kulturološki kontekst. Čvrsto utemeljen u vrlo lokalnom, specifičnom terroiru, Frano Miloš postao je univerzalno vrijedan vinar.

Dev & Hosting Plavi Pixel © 2023. Kult Plave Kamenice. All rights reserved.