Sve što stvarno trebate znati o gastronomiji
Sezona je kamenica. A kad je riječ o kamenicama, Bota Šare u Zvonimirovoj jedna je od najpouzdanijih zagrebačkih adresa. Bota Šare, naime u Stonu ima vlastito uzgajalište kamenica, pa su kamenice koje stižu u Zagreb uvijek svježe, zaista prvorazredne i neobično jeftine.
Neobično jeftine znači da jedna kamenica u bivšem Jadranu kako se desetljećima zvao sadašnji Bota Šare, košta 15 kuna, dok u većini zagrebačkih restorana stoji između 25 i 30 kuna, a znamo i pokoji skuplji slučaj. Stoga smo u četvrtak popodne ušli u skoro prepuni Bota Šare da bismo uživali u kamenicama, a da naša kreditna kartica ne osjeti grižnju savjesti. Nas troje pojelo je dvadeset sirovih i petnaest profesionalno pohanih kamenica, u čijem tijestu nije bilo skoro ništa masnoće.
I zaista smo uživali. Dugo u Zagrebu nismo naručili toliko puno jako ukusne, potpuno svježe morske hrane za razmjerno mali novac: 35 kamenica, što je zapravo vrlo mnogo pogotovo kad se uzme u obzir da ih je petnaestak bilo pohano, koštalo je 525 kuna. Dva kilograma bijele ribe, ili 35 škampa (osim ako nisu baš minijaturni) koštalo bi puno više.
Osim kamenica, Bota Šare jučer je nudio i dosta solidnu ribu, što smo primijetili špijunirajući pladnjeve koji su kružili oko našeg stola: jedan jako veliki kokot izgledao je posebno privlačno. I sve bi bilo super, da se nismo suočili s neobično kaotičnim servisom.
Vrlo ljubazni konobar prvo je zaboravio da smo ga tražili vinsku listu, pa nam je poslije desetak minuta i jedne požurnice vinsku kartu donio drugi konobar, koji već godinama radi u ribljem restoranu na uglu Zvonimirove i Harambašićeve.
Zatim smo kod prvog konobara naručili buteljku Coronicine Malvazije, koja međutim nikako nije stizala na stol, nego je dvadesetak minuta stajala na šanku dok je za šankom radilo pet konobara i kuhara, ne obraćajući pažnju ni na vino ni na naše pokušaje da ih upozorimo da nam donesu vino. Trebali smo se valjda ponijeti nepristojno i sami je uzeti, ali nekako to ipak nismo učinili. Konobar zadužen za nas napokon nam je donio vino nakon što smo već pojeli skoro sve kamenice. Pokušali smo ga uljudno upozoriti da se vino baš ne bi trebalo servirati pošto gosti sve pojedu, na što je gospodin duhovito odgovorio: “Pa tek ste počeli. Ovo je samo predjelo.”
Zatim smo naručili još jednu rundu kamenica, da bismo imali što jesti uz vino. Naš duhoviti poslužitelj nije imao problema samo s vinom, nego i s kruhom. Ni uz drugi pladanj nisu nam donijeli kruh, koji se valjda svugdje u svijetu obavezno servira uz sirove kamenice. Odnosno, donijeli su nakon što smo posebno zamolili. Naravno da nismo ostavili napojnicu.
U četvrtak popodne bili smo jako dobro raspoloženi. Tko ne bi, usred proljeća u siječnju, na plus četrnaest. Pa nas servis s kakvim se godinama nismo suočili u zagrebačkim profesionalnim restoranima nije previše omeo u guštanju u kamenicama. Ali, Bota Šare u Zvonimirovoj morao bi razmisliti o ozbiljnom voditelju restorana, koji bi ovaj konobarski kaos doveo u red.
Dev & Hosting Plavi Pixel © 2023. Kult Plave Kamenice. All rights reserved.
